"Sjećanja" Borislava Đurđevića (20): Posljedice smjene Branka Đerića

Borislav Đurđević 19.08.2025 06:25

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (20): Posljedice smjene Branka Đerića

Odnos Vojske i civilnih vlasti u ratnim uslovima, ili u uslovima neposredne ratne opasnosti, što je bila zakonska formulacija stanja tokom čitavog rata, isključivši par sporadičnih proglašavanja ratnog stanja na dijelovima teritorije, obično je bio korektan, ali nerijetko težak i turbulentan.

Ministri i poslanici često su imali problem krize autoriteta pa i stručnih znanja svoga posla, pa su iskazivali veliki strah da će Vojska preuzeti vlast, sa čime bi oni ostali praznih šaka. Bili su ljubomorni na ogromnu harizmu koju je, posebno general Mladić, imao kod vojnika i u narodu. Vjerovatno je taj strah bio ponajveći razlog što nikada nije proglašeno ratno stanje, a koje bi umnogome omogućilo efikasniju borbu na frontu. Sa druge strane, Štab i Vojska uopšte nikada nisu ni pomišljali na takvo nešto, jer su znali da bi svaki korak u pravcu nasilnog preuzimanja vlasti ili vojnog puča o kome su plašljivo govorili ministri i poslanici, značio kraj Republike Srpske, postali bismo obična gerila. Oficiri su samo ponekad oštro pritiskali nosioce vlasti da se ne igraju države, već da rade svoj posao, a ovi to shvatali naopako.

Štabu je bilo važno da država radi svoj posao, da vodi rat kako bi Vojska mogla raditi svoj dio posla u tom ratu - voditi oružanu borbu.

"Jalijaši"

U početku imali smo izuzetnog čovjeka na čelu Vlade, profesora Branka Đerića. Već prvih mjeseci postalo je jasno da će on sa svojim principima veoma teško izdržati dugo. Profesor Đerić je bio čovjek sa veoma visokim moralnim i profesionalnim standardima i to isto je zahtijevao i od svojih saradnika, koje, nažalost, nije mogao sam da bira. "Vukao" je svoj mandat cijelu '92. godinu, nastojeći da ustroji državu sa svim njenim atributima i da raspoložive resurse stavi u funkciju borbe i opstanka. Ali nije išlo. Mnogi, koji su postali značajni u tom novom aparatu su Republiku Srpsku shvatili kao svoju prolaznu stanicu za bogaćenje i sigurno gnijezdo gdje ih niko neće uznemiravati dok preuzimaju narodnu imovinu. Takvi su držali ključna ministarstva.

Početkom '93. održana je Skupština Republike Srpske u Zvorniku. Bio sam tamo i izbliza gledao veliku borbu, sa jedne strane premijera Đerića da se izbori za izgradnju normalnog društva u kome neće carovati kriminalci i kriminal, već red i zakoni. Sa druge strane lobiranje po hodnicima protivnika reda i zakona. Pobijediše ovi drugi. Đerić je podnio ostavku, a "jalijaši" koji su se dokopali vlasti, zadovoljni da su ga se otarasili, srećni. Bila je to njihova velika pobjeda i veliki poraz Republike Srpske. Da se to nije desilo 20. januara '93, sve bi vjerovatno izgledalo drugačije. Mnoge stvari u ratu, a posebno nakon rata, bi bile bolje i zdravije. Nije dugo izdržao ni njegov nasljednik profesor Vlado Lukić. Na iste probleme je naišao kao i Đerić pa se nije na tom mjestu zadržao ni cijelu godinu. Tada su se poslanici, prihvatajući Đerićevu ostavku, opredijelili za Republiku Srpsku kakvu je malo ko želio. Na putu onima koji su je tada preuzeli da je totalno unište prepreka je bila samo Vojska i harizma generala Mladića te drugih oficira koji su vodili Vojsku. Mnogo puta su "bušili" to jedinstvo, pokušavali da smijene, ili cijeli Štab ili pojedine generale, pokušavali su da umjesto Mladića nađu generala koji bi bio spreman da zauzme njegovo mjesto, ali nisu našli niti jednog jedinog sagovornika o toj temi.

Razvili su ogroman, milionski, šverc sa neprijateljem od čega država nije imala nikakve vajde, i to strategijskom robom! Šleperi brašna, šećera, kafe, cigara su putovali preko linije fronta, a plaćalo se markama zgužvanim u plastične vreće nalik onima u koje se pakovalo vještačko đubrivo. To niko nije ni brojao, trgovalo se na povjerenje. Kamion brašna za tri vreće zgužvanih maraka! Jedan ministar je u svojoj opštini izgradio i poseban put kojim se odvijao šverc, a u opštini niko nije smio kupiti ništa ako nije iz ministrovih magacina, čak ni potrepštine za svadbu! Na putu totalne kriminalizacije društva jedino se ispriječila vojska i jedan broj predsjednika opština koji su imali svijest šta je država i koji je njen posao. Vođa takvih je bio čovjek čvrstog karaktera Predrag Radić, gradonačelnik Banjaluke. Počelo se čak i pisati o tom šverceraju uz sve pritiske na novinare i medije.

U Bijeljini sam podsticao osnivanje nezavisnog lista "Ekstra magazin" koga je pokrenuo moj potčinjeni Jovica Jole Petković, novinar, koji se nalazio u našem Informativnom centru Istočnobosanskog korpusa. O svemu je pisao britko, posebno o kriminalu i švercu, a jednom prilikom na mene je lično, u Bijeljini, u komandi Korpusa, gdje sam se zatekao, zbog tog "opozicionog" glasila osuo paljbu i sam predsjednik Radovan Karadžić:

"Uredniče, na licu mjesta Vas smjenjujem kao Vrhovni komandant!"

"Gospodine predsjedniče, razumijem, ali to treba da saopštite generalu Mladiću, a on ili general Gvero meni, takve su procedure!", kažem mu.

Naravno, generali me nisu dali. Nedugo potom zove me general Zdravko Tolimir.

"Boro, kako si kuvao, tako i kusaj. Nismo te dali na Vrhovnoj komandi, formirana je komisija koja treba da utvrdi koliki je šverc sa neprijateljem i da ga spriječi".

Pitam Tošu ko je u komisiji.

"Bogdan Subotić, šef vojnog kabineta predsjednika Republike i Petra Marković, ministarka finansija. Ti ćeš ići sa njima. General Gvero već zna za to, spremi se".

I stvarno već sutradan banuše Petra i Subotić i ja sa njima u džip i prema "komandnom mjestu" Komisije u hotel "Kardijal" u Tesliću. Prvo stanemo u fabrici "Vezionica" u Zvorniku. Direktor Jakov priredio dobar doručak i kese poklona. Ja se zahvalim na poklonima i odbijem. Potom, polako odgegamo do Brčkog, pa u fabriku mesa "Bimeks" gdje nas dočeka sa ručkom direktor Stako Stakić. Na polasku, suve šunke i druge đakonije kao pokloni, ja opet odbijem i učtivo se zahvalim. Subotić mi je usput dao neke materijale koje je pripremila i vojska i dijelom MUP. Nabrojane su sve tačke šverca i procjena njegovog novčanog obima. Od Boraca na Boračkom jezeru u Hercegovini koje je držao izvjesni lokalni komandant Boro Antelj, preko Sarajeva gdje je obim šverca procijenjen na preko 150 miliona maraka, preko Šekovića, Majevice, Pelagićeva, Modriče, Tešnja, Vučje planine do Glamoča. Saberem preko pet stotina miliona maraka! Za to vrijeme ogroman novac. Subotić, a i Petra su bili časni ljudi. Subotić je bio član SDS-a što je nekima smetalo, jer nije prirodno da su oficiri stranački opredijeljeni, i zato je imao stranačku dužnost. Meni to nije smetalo, važnija mi je bila njegova osobina da nije korumpiran i da je častan. Kada sam proučio materijale, zaključim da je besmisleno da i ja i Komisija budemo fikusi u poslu osuđenom na neuspjeh i da možda usput izgubimo glave. To nije trebalo da radi jedna komisija, već cijeli sistem. Slanje te komisije "na teren" bila je samo finta da se sav biznis šverca vrati u nekoliko ruku. Naime, na tom terenu koji je izabran za sjedište, borci su pobrkali stvari: Prisilili su velike državne švercere da trgovina ide preko njih, a Komisija je trebalo da stvari vrati u "normalu". Ne, u tome nisam htio da učestvujem. U mjestu Šešlije, prije Doboja, kažem vozaču da stane, uzmem svoje stvari i pozovem Subotića napolje i kažem mu: "Bogdane, ja ovdje izlazim, ovo nema šansi na uspjeh. Čuvaj se da te ne ubiju, veliki je ulog. Kada dođeš do hotela, više ne ulazi u ovaj auto, a ja odoh".

Bio je zaprepašten. "Dobro, meni su rekli da ideš sa nama, ali nisi član Komisije, pa odluči sam kako ćeš".

Crni period

Nekako se odatle prebacim do Doboja, do majora Stankovića, i javim se generalu Gveri šta sam napravio. Tu veče slušamo vijesti i javljaju uspostavljena Komisija za sprečavanje šverca sa Bogdanom Subotićem na čelu. Sljedeće jutro udarna vijest da je Subotićev auto, za opomenu, u toku noći odletio u vazduh! Istovremeno i vijest da je Subotić suspendovao jednog člana Komisije koji je bio pridodat od Ministarstva unutrašnjih poslova. Naravno da Komisija uz veliki otpor iz samog sistema nije imala nikakvih šansi.

Bio je to najcrnji period Republike Srpske koju su sačuvali samo borci na frontu. Bilo je još mjesta gdje su borci otimali tu robu državnim švercerima i oni je prodavali, i tako prehranjivali porodice. Umjesto velikih lopova policija je njih počela hvatati, na šta sam ja i javno reagovao. Ako taj novac već dolazi, bolje da ga uzmu borci nego lopovi.

I sada zamislite koga i kakvu državu smo dobili, odnosno izgubili, 20. januara '93, kada su otjerali profesora Branka Đerića. Za mene je smjenjivanje Branka Đerića najvažniji ratni unutrašnjopolitički događaj koji je imao uticaja na sve, od privrede do fronta pa i do budućnosti Republike. Samo predanošću boraca, njihovih starješina i pomoći koju nam je davala Srbija, nismo u opštem grabežu i pljački potonuli i doživjeli najgoru sudbinu.