"Sjećanja" Borislava Đurđevića (17): Formiranje Glavnog štaba – prvih dvanaest

Borislav Đurđević 15.08.2025 06:47

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (17): Formiranje Glavnog štaba – prvih dvanaest

Prvu noć u Crnoj Rijeci pukovnik Salapura i ja prespavali smo na podu barake. Ja, pokriven nekakvim starim šinjelom, a Pepo je našao staro ćebe.

Crna Rijeka je bio kompleks koji se sastojao od dvije prazne barake i jedne veće drvene zgrade koja je bila udaljena stotinak metara u kojoj se nalazila straža. Ujutro smo se iz stražare čuli sa komandantom kasarne u Han Pijesku, majorom Ješićem, koji je odmah počeo sa opremanjem baraka namještajem i drugim potrepštinama. Već istog dana, 4. maja, počeli su da pristižu, uglavnom helikopterima, starješine predviđene za članove najuže komande buduće Srpske vojske, za njima su pristizale i starješine iz komande Druge vojne oblasti iz Lukavice, a većina ovih drugih je, kako bi stigao koji helikopter, tražila mjesto i odlazila za Beograd. Za dva-tri dana postalo je veoma živo, a zahvaljujući komandi garnizona i energičnom majoru Ješiću veoma brzo su stvoreni elementarni uslovi za život. Ja sam čak uspio da nabavim nekakvu uniformu, a da moje odijelo za pokojnike koje mi je dao Jusuf Pušina, stavim u auto s namjerom da ga čuvam kao suvenir.

Jedanaestog maja stigao je i general Manojlo Milovanović, a tog dana u kasno popodne sletio je i general Mladić. On i Milovanović dugo su razgovarali nasamo na putu od mjesta gdje je sletio helikopter do prve barake. Kada su stigli do barake, nekoliko nas, koji smo planirali da ostanemo u komandi Srpske vojske, kao i starješine koji su pristigli proteklih dana, stali smo ispred da pozdravimo generala Mladića. Tu sam imao i prvi "okršaj" sa njim, jer me nekakav čiča, Crnogorac, koji je odnekuda stigao još 5. maja, a jednog dana se kitio činovima majora, drugog pukovnika i koji je tvrdio da je novinar i stručnjak za medije i propagandu, govoreći da ga je Mladić poslao da tim poslovima rukovodi u novoj Srpskoj vojsci, odmah "tužio" da ga ja ne slušam. Pita mene Mladić, da li je to tačno. Kažem da jeste.

"Moraš slušati ovog čiču.

"Gospodine generale, ne moram! Ovaj čovjek nikada nigdje ništa nije objavio, osim, možda, u pismima čitalaca. Ako insistirate, ja odoh. Za mene uvijek ima mjesta u rovu."

Gleda me Mladić pa će: "Jesi li ti onaj iz Sarajeva što si me dočekivao?" "Jesam". "Za tebe su mi rekli da vrijediš, hajde ti i čiča budite barem ravnopravni." "Ne može" - insistiram.

"Čiča, šta da ti kažem, udario si na tvrdo, slušaj ovoga malog, a ti, mali, sada idi unutra sa ostalim starješinama i čekajte me."

Podjela zadataka

Unutra, u kancelariji u kojoj se smjestio general Tolimir, nabrojim nas deset, generali Đorđe Đukić, Milan Gvero, zatim Zdravko Tolimir, Mićo Grubor, Jovan Marić, dr pukovnik Rokvić, pukovnik Stevan Tomić, pukovnik Rajko Balać i još jedan personalac ili je to bio potpukovnik Prole, vezista, nisam siguran. Iz sastava bivše Druge vojne oblasti samo ja. I to najmlađi među njima. Onda su ušli Mladić i Milovanović. Ukupno nas dvanaest. U međuvremenu, Nada, Tolimirova supruga, nas je poslužila kafom. Nismo imali gdje svi da sjednemo, pa su neki bili naslonjeni na zid, jer je prostorija bila prilično mala. Ja sam do vrata sjeo na nekakvu termoakumulacionu peć, zajedno sa čika Mićom Gruborom.

Mladić nam je odmah predstavio situaciju na terenu i rekao da će sastav iz ove prostorije komandovati budućom Srpskom vojskom ako sutradan to potvrdi Skupština Srpske Republike BiH.

"Mnoge od vas ne poznajem", počeo je Mladić, "ali vjerujem onome što su rekli oni koji su vas predložili, a svi ste bespogovorno pristali da budete uz svoj narod kada je najpotrebnije. Zato vam svima hvala! Ovaj rat koji nam slijedi biće rat za opstanak srpskoga naroda i moramo ga voditi viteški da se nikada naši potomci te borbe ne postide. Vodićemo ga u veoma složenim uslovima gdje smo jači samo za moral i svijest da moramo opstati, protiv neprijatelja kome će Zapad staviti sve resurse, posebno propagandne, na raspolaganje. Dok rat traje držaćemo se zajedno kao jedno tijelo. Imaćemo sa druge strane vlast, ljude koji će često imati krizu autoriteta. Ni pred kim ne smijemo pokleknuti. Naš zadatak je da vodimo i borbu i narod. To ne znači da ćemo biti protiv vlasti. Naprotiv, bićemo jedinstveni sa njima. Svako će raditi svoj posao. Ovo što sada svakom od vas izdam kao ratni zadatak trajaće do kraja, do naše konačne pobjede, i ti principi se neće mijenjati."

Zatim je prešao na podjelu zadataka svakom pojedinačno. Prvo, generalu Manojlu Milovanoviću:

"Mane, ja i ti se godinama znamo i godinama pratimo jedan drugoga. Tebe sam tražio za načelnika štaba i ti ćeš komandovati vojskom. Ja i ti treba da se nadopunjujemo, da budemo jedna duša, a dva tijela. Kada ja prenaglim, ti ćeš biti tu da me povučeš za rukav i prikočiš. Tebi neograničeno vjerujem!"

Nastavio je:

"Generale Đukiću, čast mi je da si se odmah, prvi prijavio da budeš uz svoj narod na sramotu mnogih generala Srba iz Bosne i Hercegovine koji su to odbili. Ti ćeš upravljati logistikom. Ti si najbolji u tome koga je JNA ikada imala. Dugo si bio vojni diplomata, prodao si tenkove Kuvajtu, iz naših fabrika obukao si i obuo pakistansku vojsku. Kako, odakle i gdje, odredi sam, ali moramo imati uniformisanu i situ vojsku, moramo imati municije i goriva."

Potom se obratio generalu Gveri:

"Ja nisam o tebi imao visoko mišljenje, jer sam mislio da si kancelarijski kadar, ali mi je general Adžić rekao šta si sve proteklih mjeseci uradio za Krajinu i svaka ti čast za to. Ti si predviđen da budeš moralista. Time ćeš se baviti usput, jer to će biti moj prioritetni posao. Ti ćeš biti najomraženiji među nama, svađaćeš se sa crnim đavolom da se mi svi ne bismo morali svađati i da bismo mogli raditi na miru. Kada vidiš da ne možeš sam, nađi nekoga i žrtvuj. Nemoj mi samo uzeti nekoga ko može biti komandant".

Uslijedilo je obraćanje Tolimiru:

"Tolimire, ti si od moga najvećeg povjerenja i jedan si od najsposobnijih starješina koje znam. Tvoj zadatak je da mi zaštitiš vojsku iznutra i izvana. Ti se nećeš u ovom ratu slikati osim po mom izričitom odobrenju ili nalogu" (general Tolimir se tokom rata pojavio samo na dva snimka u Skupštini kada se odbijao Vens-Ovenov plan i drugi put na nekim pregovorima na sarajevskom aerodromu).
Potom se obratio Mići Gruboru, predviđenom da vodi personalne službe i poslove mobilizacije.

"Vi ste najstariji među nama, sa ogromnim iskustvom. Hoću da mi za mjesec dana ustrojite vojsku od ovoga što sada imamo. Forma je nekadašnja armija JNA korpusnog sastava. Mobilizaciju će vršiti civilne vlasti, a nas mora da zanima samo broj. Ako oni misle da kafandžije ne trebaju na front, a profesori trebaju, to Vas neka ne zanima. Samo broj."

I, na kraju, dođe do mene:

"Ti, mali, ustroji informativne i slične službe da nam budeš servis svima. Tvoj posao nije da vodiš medijske ratove, neka to radi država, tvoj posao je da djeluješ unutar vojske, da mobilišeš, informišeš i motivišeš. Od čega i kako ćeš to uraditi ne znam, snađi se, imaš pravo uzeti sve i svakoga ko ti treba."

Ujutro je delegacija budućeg Štaba na čelu sa generalom Mladićem odletjela na Skupštinu u Banjaluku koja je potvrdila da je general Ratko Mladić imenovan za komandanta Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH, tako da je sve ono što nam je izložio general Mladić time postalo legitimno i zakonito.

Istog dana zasukali smo rukave i krenuli za poslom. Ja sam na nekom papiru koga sam jedva našao, crtao šemu organizacije moga resora i razmišljao gdje i kako i koga tu da postavim. Istog dana sam generalu Gveri pripremio prijedlog naređenja koje, kao prvi pisani akt iz sektora za moral, treba da uputi potčinjenim sastavima, a vezano je za vitešku borbu u skladu sa najboljim tradicijama srpskih vojnika kroz istoriju i kojim se strogo zabranjuju povrede bilo kakvih međunarodnih konvencija o vođenju rata.

U toku rata u Štab su dolazili novi ljudi, neki odlazili, ali principi podjele zadataka i apsolutnog jedinstva ostali su do kraja. Bez obzira na pritiske koje smo trpjeli spolja, nikada nije došlo da razilaženja i raskola u štabu. To jedinstvo je stvorilo Republiku Srpsku i održalo je u životu i u najtežim momentima. Da je bilo drugačije, doživjeli bismo sudbinu Republike Srpske Krajine. General Mladić je pored komandantske funkcije vršio i posao moraliste, ne samo vojske, već cijelog naroda. U svakom momentu bili smo svjesni da od njegove i harizme svih oficira zavisi naša sudbina. Bilo kakvo neprincipijelno ulaženje u intrigantska ponašanja, čemu su bili skloni i visoki nosioci funkcija u vlasti, značilo bi kraj.

Takođe nismo pristajali na klasične javne podjele na dobre i loše momke unutar Štaba. Spolja nametana "dilema" vođena logikom borbe za vlast u civilnim institucijama, da li Milovanović pretenduje na Mladićevo mjesto i da li ga zbog toga podriva je bez osnova. Shvatali smo je kao pokušaj narušavanja jedinstva. Doduše, bilo je rijetkih iskakanja pojedinih visokih oficira na terenu koji su se stranački angažovali, ali niko od njih nije bio na važnoj funkciji, niti član Štaba, pa to nije imalo nikakvog uticaja na jedinstvo i Štaba i Vojske.

Nisi ti, Neđane, za ovoga

Uskoro su počele da stižu nove starješine i da popunjavaju neophodna mjesta kako bismo mogli funkcionisati. (najveća popunjenost Štaba u toku rata bila je 36 % pa je svako morao da radi za trojicu). Kod mene je stigao, na Gverino insistiranje, major Neđo Danilović, nekadašnji predsjednik omladine u JNA, veoma perspektivan oficir. Od kada je došao, sjedio je u našoj kancelariji i po cijeli bogovetni dan nešto piskarao grafitnom olovkom, pa to brisao gumicom i tako ukrug. Negdje početkom juna, desi se veliki pogrom u 42 srpska sela i zaseoka u Podrinju, oko Skelana, i odluka bi da sa ekipom iz Štaba tamo krene neko iz našeg sektora. Ja ili Neđo? Gvero odluči da to bude Neđo.
Prije nego što je ušao u transporter na sebe je navukao pancir, šljem i ko zna šta još. Kada se naveče sa svom skalamerijom na sebi vratio, pitam kako je bilo i šta je vidio i da li je šta zadokumentovao. Ispriča mi šta je vidio, ali za dokumentovanje mi kaže da bi to trebale da rade neke druge službe! Strašno!

Kažem mu: "Neđane, nisi ti za ovoga! Ti si za neke kancelarijice gdje te niko neće dirati. Ovdje nema službe. Ja, ti i Gvero smo cijeli sektor. I radnici, i sekretarice i rukovodioci. Zamisli da te takvog pošalju negdje za komandanta, a što je moguće? Više nema napredovanja po političkoj podobnosti, već samo po sposobnosti." Posluša me Neđo i kroz nekoliko dana, kada sam se ja već bio preselio u Han Pijesak, spakova se i ode kući. Nikada više nismo kontaktirali, a on je, kako sam čuo, profesorovao na nekim privatnim fakultetima i nikada se nije izjašnjavao o tome da li je uz nas ili nije, ali nas se uglavnom klonio.

Pošto sam odlučio da moje službe postavim u gradu Han Pijesku za te potrebe preuzeo sam zgradu opštine, ostavljajući u njoj samo dvije kancelarije - jednu predsjedniku Izvršnog odbora Momiru Tošiću i drugu predsjedniku Skupštine opštine Bogdanu Todoroviću. U međuvremenu, u sektor su nam pristigla dva izuzetna čovjeka - pukovnik Savo Sokanović i major Blagoje Dubovina. Sa njima sam razvio najiskrenije ratno prijateljstvo i imao neograničenu podršku u svemu što sam radio.

Prve kadrove za moj Informativno-propagandni centar, koji se kolokvijalno zvao "Pres centar", našao sam u izbjeglicama iz Sarajeva koje su došle u Han Pijesak, profesoru Dragutinu Miroviću, pjesniku Branku Čučku, profesorici Zreli Ašćerić i piscu Dragoljubu Jekniću, te vrsnom inženjeru geodezije Lazaru Sikimiću koji nam je odmah odnekuda nabavio kompjutere za rad i Suzani Borovini, kasnije Puhalo, profesorici književnosti.