"Sjećanja" Borislava Đurđevića (19): "Srpska vojska"

Borislav Đurđević 18.08.2025 06:47

Foto: Agencije

Prvi zadatak Centra, sa ljudstvom koje sam u početku imao, bio je da Štab dnevno, ujutro i naveče, "hranim" presjekom stanja medijskog prostora, posebno aktivnosti medija sa neprijateljske strane. Drugi, veoma važan, zadatak bio je potraga za novim ljudima. Moj uslov je bio za sve one koji treba da dođu da moraju biti bolji od mene. Ne šalim se, upravo tako!

Prvo smo našli nekoliko mladih novinara među redovnim vojnicima, od kojih su neki bili izuzetni. Bili su to Ognjen Tadić, student prava sa ozbiljnim novinarskim iskustvom i talentom, dječak koji je prošao pakao logora "Lora", zatim Aleksandar Hršum, pa veoma ambiciozni Goran Maljukan koji, doduše, nije bio miljenik vlasti, jer je nekom prilikom u tekstu kritikovao Karadžića. Meni to nije smetalo kod njega, već što je bio inficiran pisanijama Nebojše Jevrića, a takve kvalifikacije naših vojnika i borbe nismo mogli da afirmišemo. Ali, bio je veoma darovit novinar. Potom dobijamo dva ozbiljna imena: Aleksandra Petranovića i Ristu Motiku, pa pjesnike Vitomira Malog i Dejana Gutalja, te Gorana Maunagu. Za daktilografa smo dobili najbolju iz "Oslobođenja" Slobodanku Bobu Radović. Divno stvorenje, samo kuca i pjevuši. To je već bila ozbiljna ekipa. Tehnički dio nam je pojačao major Tihomir Kolović, nekadašnji direktor vojne štamparije u Splitu, pa sjajni mladi fotoreporter Ognjen Radošević, kao i još nekoliko analitičara sadržaja. U kasnijoj fazi dobili smo pojačanje u Zoranu Kusmuku, afirmisanom slikaru.

Već je bilo vrijeme da donesem odluku i pošaljem je na saglasnost generalu Gveri da pokrećemo novine, centralno glasilo VRS. Na prvom sastanku podijelili smo urednička mjesta po sektorima, izglasali naziv, a Lazo Sikimić je pripremio na računaru nekoliko varijanti logotipa "Srpske vojske". Tom prilikom je nastao i sam zvanični amblem VRS, čije autorstvo, prioritetno, mogu da pripišem Lazi Sikimiću, pa i svima nama koji smo mu suflirali, dakako i generalu Gveri čije su primjedbe i intervencije bile više nego dragocjene. Između ostalog, on je ispravio nekakve tačke. Svi urednici su u najkraćem roku trebali da izgrade saradničku mrežu na terenu, a Draža Jeknić je dobio zadatak da uvijek bude najbrži i najreferentniji da objavljuje sadržaje iz kulture nastale na frontu ili vezane za front.

Prvi broj

Na prvom sastanku pitao sam sve po redu, od čika Draže Jeknića, koji je postao urednik kulture, pa do posljednjeg: da li je ikada iko od njih vodio sličan projekat i da li je odlučivao o tuđim tekstovima. Svi su ćutali. Znači niko. Uzeo sam odmah telefon i nazvao Dragana Hadži-Antića, glavnog urednika i direktora "Politike" i izložio mu problem: "Dragane, moraš mi o svom trošku obezbijediti da u naredna tri-četiri mjeseca, ovdje, kod mene, u smjenama, kao stručni konsultanti dežuraju jedan novinski i jedan tehnički urednik. Njihov posao je da nam prenesu iskustva u tom zanatu". Nakon malo gunđanja pristao, je jer sam odavno već bio "Politikin" čovjek.

Ti ljudi su nam zaista mnogo značili, prenijeli su nam svoja iskustva i prije izlaska prvog broja, već smo i u tom dijelu izgledali ozbiljno. Za prvi broj, pošto nije bilo nikakvog novca na raspolaganju, našli smo nekoliko paleta papira koje lopovi još nisu pokrali i odlučili da novine štampamo u lokalnoj štampariji, u Rogatici. Sve smo pripremili, i koji dan ranije sam sa Kolovićem, koji je bio ekspert za štampu, otišao da vidim stanje štamparije. Po mom viđenju to je ličilo na rasulo, a po Kolovićevom brzo se moglo staviti u funkciju. Nađemo direktora, nekakvog Borovčanina i dam mu zadatak da za dva dana sve dovede u red. Veli da nema ljudi. Na pitanje koliko je radnika bilo i gdje su sada dobih odgovor da su tu radile uglavnom žene. Uz napomenu da ima na raspolaganju dva majstora na koje može da računa, reče mi da je nestala neka važna mašina neophodna za proizvodnju. Pitam ga koliko je teška ta mašina. Kaže – nekoliko stotina kilograma, ali i da je veoma skupa. Na taj odgovor reagovao sam riječima sa jednim uspjelim mladićevskim "štosom": "Ti si direktor i bez tebe i tvog znanja to nije moglo da se dogodi, jer se radi o velikoj stvari. Idi reci čovjeku da ste provaljeni i do ujutro da je vraćena na mjesto. A sve zaposlene odmah da si angažovao, a ako ti treba još ljudi traži da ti ih hitno mobilišu."

Kada smo došli kroz dva dana, štamparija se sijala, sve mašine, pa i "nestala", na svom mjestu. Vjerujem da nikada nije bila urednija. Zaposleni na svojim mjestima. Samo što nema struje. Taj problem riješismo tako što smo dovezli veliki agregat zajedno sa paletama papira.

Naredne brojeve smo štampali u "Politici", a kolorne strane u Vojnoj štampariji, dok su nam gospođe iz Vojnogeografskog instituta krišom, besplatno, radile pripreme kolornih strana i korica što je bilo skupo. Te iste gospođe su me jednom prilikom pozvale na večeru, sve stare Beograđanke, četvrto-peto koljeno. Kada sam došao, sjedi njih desetak i pletu čarape, rukavice i džempere, kako koja, kao na nekadašnjim seoskim prelima. Pitam za koga to rade. Kažu: "Za front!". Predložim im da napravim priču, ali ni da čuju: "Ne radimo mi ovo da bi se slikale, već zato što volimo naš narod. Ovo je naša borba, naš front." Sve do sada sam poštovao njihov zahtjev da ćutim, ali više ne mogu, niti imam pravo.

Imali smo često i problema, naročito zbog nedostatka novca. Ministarstvo odbrane sa Pala me je ucjenjivalo da novine "prenesem" u Ministarstvo pa će "biti love do krova" ili da donesem duple račune, tako da i oni "mlatnu" isti taj iznos. Nisam htio biti dio tog lopovskog klana. Kad me jednom prilikom Mladić upita kako ide, odgovorih mu da grčevito tražim rješenje da platimo račune. Na pitanje da li sam probao u Ministarstvu, pošto oni, kako napomenu, imaju novca, predočih mu šta mi traže i da to neću da prihvatim. "Dobar si ti, gore su prošli sa tobom nego sa mnom!"

Odlazak u Beograd

Uputim se u Beograd i dogovorim sa Neđom Kovačevićem, direktorom štamparije, koji se o nama brinuo više nego mi sami, ali su ga pritiskali i upirali prstom kako može platiti vojni list Republike Srpske Krajine, koji se štampao u najluksuznijim izdanjima i kompletna redakcija je bila u Beogradu, a ne kao mi, na frontu. Dogovorimo se ja, Neđa, direktor "Mostogradnje" Mile i jedan od direktora TENT-a da oni nađu nešto novca, ali da na jednu večeru sakupe sve "Bosance" koji su sa velikim parama izbjegli u Beograd i tamo pravili poslovne imperije. I za nekoliko dana bi ta večera. Doletim helikopterom kome nije radio ni jedan jedini instrument, do heliodroma VMA. Veli mi mi pilot da se moramo vratiti za vidjela. Kada smo dolazili, negdje u Podrinju, naletjeli smo na borbu, pa su nas gađali. U Užicu, na Ponikvama, kada smo sletjeli da naspemo gorivo, kažu nam da je zabrana letova za nas iz RS i da su nas natovci već upratili i da moramo ostati prizemljeni. Hrabri pilot Ristić je, na zaprepašćenje svih, čim je tankanje završeno, podigao helikopter i nastavio let u pravcu Beograda.

Do sale za večeru u Ulici Narodnog fronta doveze me, po dogovoru, stari prijatelj iz Generalštaba, pukovnik Slobo Stojanović. Znao sam da bih se isto veče mogao vratiti helikopterom, morao sam sve završiti za najmanje pola sata. Uđem u salu, u uniformi. Ona puna, sve kravatirana gospoda. U čelu stola postavljenog na slovo "P" Neđa, pa Mile i prijatelj iz TENT-a. Pozdravim se prvo sa njima, pa onda krenem po redu. Kod petog-šestog zastanem i glasno pitam: "Gospodo, znate zbog čega sam tu?". "Znamo!", viknuše gotovo svi uglas "Došli smo da pomognemo!" (U to vrijeme Srbija nam je pomagala tako što je i po ulicama hvatala dezertere i slala ih nazad na front, pa ovakav odziv tajkunima je bio spas da kupe mir). "Dobro", kažem. "Ima li među vama Šiptara?" Zbunjeno odmahuju glavama. "Ima li među vama Amerikanaca?" Opet u čudu odmahuju glavama. "Gospodo", nastavim, "vidim da ste svi Srbi". Svi klimaju glavom. "Vi, kao Srbi nemate pravo da nas pomažete. Vaša je obaveza da učestvujete! Kada to shvatite, doći ću, a vi birajte način. Jedan je kod Neđe (i pokažem rukom na direktora štamparije "Politika"), a drugi je sa puškom u ruci na frontu. Ja ću ponovo doći za dva-tri dana da vas vidim u ovom sastavu i da vidim vaše učešće. Ja sada odoh."

Usput namignem zaprepaštenom Neđi i dvojici direktora. I odem na helikopter zadovoljan, ali gladan, jer sam bio siguran da sam riješio problem. Ristić me "vintao" helikopterom Posavinom i Sremom, malo ispod, malo iznad oblaka, pa onda da bi se sakrio od natovaca "provukao" me ispod mosta na Rači do Semberije.

Sutradan, čujem se sa Neđom, a on će meni: "Dug preplaćen i još stoje u redu za plaćanje!" Velim mu: "Cijedi ih još!". I, tako, dobismo plaćen dug od skoro sto hiljada maraka i gotovo godinu dana unaprijed plaćeno štampanje novina.

Najbolji kolektiv

Mnoga velika imena su redovno sarađivala u "Srpskoj vojsci", kompletna spoljna dopisnička mreža "Politike" sa Darkom Ribnikarom iz Njujorka na čelu, kao i dopisnička mreža Tanjuga. Ilustracije je radio veliki Aleksandar Klas. Zavidjeli su nam, ali predanost rađa kvalitet. Brzo smo stekli reputaciju ozbiljnog i veoma čitanog glasila, štampanog u tiražu dovoljnom da potpuno pokrije front. Novine su se pravile na vrh planine, često uz svijeću, bez struje. Srećom, brzo je osposobljena nekakva mini-elektrana kod Vlasenice, pa je bilo struje za tamošnju bolnicu, nas i Štab.

Muku nam je predstavljao i transport iz Beograda do Republike Srpske jer su oni od tamo, iz svijeta, zabranili izvoz bilo kakve "šarene štampe" u Republiku Srpsku. Kada danas pogledam te zabrane, pa bolje uslove je imao i Varšavski geto! Ali, opstajali smo i uspijevali. Kamion "Glasa Srpske" doveze nas do neke pumpe blizu Rače, tu istovarimo, pa neki dobri čovjek koga smo našli, pumpadžija, sve to utovari u svoj kamion ili traktor i okolnim kukuruzima bez svjetala zaobiđe prelaz na kome su stajali kontrolori, pa izbijemo direktno na most na Rači. Kada pređemo, opet sve pretovarimo na kamion "Glasa".

Bilo je teško, ali epski, a koliko god bilo teško, list nikada nije kasnio, i izlazio je svakog mjeseca, a najniži tiraž od 10 hiljada imao je prvi broj, a prosječan je bio oko 40 hiljada. Nekoliko puta štampan je i u 60 hiljada primjeraka.

Sama atmosfera u redakciji bila je izuzetna tokom cijelog rata. Mada nas je većina tu u veoma teškim uslovima i radila i spavala, nije bilo ni jedne jedine prepirke ili svađe. Svi su kod nas voljeli da svrate, posebno Mladić koji je, kada mu je trebao odmor znao da mi kaže: "Šefe, komanduj mi, naredna dva dana sam tvoj sekretar." Prao je prozore, javljao se na telefon. Zove naš saradnik Vid Blagojević iz Modriče i traži mene. Mladić mi šapne ko je, ja odmahnem rukom, a on će njemu: "Ovdje Borin sekretar. Boro je rekao ako ga ta budala bude pozvala da ga otjeram u ...! Nedugo potom ponovo zvoni telefon: "Zdravo, daj mi Boru". "Ovdje Borin sekretar, ko je?" " Ma kakav sekretar ovdje Lazanski". "Boro je rekao ako ga budeš zvao ... "A, to si ti, šefe!" , poznade ga Lazo po glasu. "Čija je ideja da me driblate? Liči mi prije na Boru."

U atmosferi sličnoj ovakvim zgodama nastajala je i slika Zorana Kusmuka "Rađanje ljepotice" koja je završila u britanskoj kraljevskoj galeriji. Svi smo docrtavali i zezali se na čelu sa Mladićem. Ali kada stane mirno, onda je on komandant od najvišeg poštovanja.

Mislim da nikad nisam radio, niti ću ikada, u ljepšem i zdravijem kolektivu od tog ratnog.