"Sjećanja" Borislava Đurđevića (18): Koji general je najbolji?

Borislav Đurđević 16.08.2025 08:09

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (18): Koji general je najbolji?

Jedno popodne u Crnoj Rijeci veliki šahovski okršaj dva Kalinovičana - Mladića i mog inženjera iz redakcije Laze Sikimića. Lazo, realno jači i stalno namješta remi, a mi sa strane navijamo i kibicujemo. Kažem Lazi: "Lazo, nemoj tako, ako si jači moraš pobijediti". Mladić diže pogled prema meni, a utom će stari pukovnik Simović, šef građevine u Vojsci: "Lazo, udri ga, misliće da je pametan pa će nas odvesti u pizdu materinu!" Nasmijasmo se, ali ne baš svi. Mladiću to bješe simpatično pa baci pogled na sve strane: "Sada da vidim ko nije smio da se nasmije taj bi me izdao, a to su oni koji mi govore "bravo šefe" i kada griješim!

Simpatično popodne se završi i mi se raziđosmo. Naveče, negdje oko sedam zove me Rajko Banduka, Mladićev sekretar, da odmah dođem kod generala jer mu trebam.

Spremim se, sjednem u auto i kod njega u "Vilu". Čim sam došao, ponudi me da sjednem, a on leži na trosjedu. Odmah primijetim da nema Rajka, samo gospođa Bosa, njegova supruga. Bosa nam napravi kafu, donese bokal vode i dvije čaše. I ostavi nas same.

"Slušaj, šefe, ja imam povjerenje u tebe jer mi malo ko iskreno smije reći da griješim. Ti si uvijek direktan. To mi mnogo znači. Mnogi dolaze ovdje i pričaju mi bajke o meni, kao da ja ne znam ko sam. Priznajem, nekada mi i to paše, jer me zabavlja i odmara, ali kada je ozbiljna stvar njih ne slušam. Ti si bio sa svim generalima u ovom ratu i svi te hvale da znaš svoj posao, ali i da si čvrst. Prvih dana Glavnog štaba su mi skrenuli pažnju na tebe. Ja znam da sve pamtiš i da ćeš nekada o svima nama pisati i da će to što napišeš biti istina o nama. Ja sam sada radoznao", nastavi Mladić svoj dugi uvod, "gdje sam ja na tvojoj ljestvici generala?"

"U kom smislu mislite?" Upitah

"Ko je od nas najbolji, da mi poređaš pa da znam gdje da se korigujem."

"Šefe, ne mogu ja dati tu ocjenu jer nisam kompetentan. Tačno je da sam stalno bio u vrhu i blizu, i koristio sam svaki momenat da na moje pretpostavljene utičem da donose bolje odluke jer mi je to bio posao. Ali da dajem ocjene i gradacije koje tražite, ne mogu i neću. Mogu eventualno ko je bolji karakter, ali pošto je to dio moje intime, ni to vam neću saopštiti."

Testiranje

Ućuta, pa prebaci temu na grčku filozofiju i na toj temi ostadosmo skoro dva sata. Pa na vojnu istoriju, pa raščlanismo Bitku za Moskvu i zašto Žukov žrtvuje na južnom krilu cijelu armiju i zašto u Staljingrad dovodi generala Čujkova sa Dalekog istoka koji do tada nije osjetio gorčinu poraza.

Već je bila prebacila ponoć. Zaključim da je sve teme brižljivo planirao da ih prođe sa mnom i da je na osnovu tih istorijskih primjera, preko mojih reakcija želio da testira sebe pa i da nađe sebe u tim primjerima.

Negdje poslije dva sata, Bosa donese još jednu kafu i ona ode na počinak, a on se vrati na početnu temu da mu rangiram generale. Svađasmo se dobra dva sata, pa bogami i glasno, ali ja ne pristadoh, jer bi od mene zaista bilo bezobrazno da to uradim. Mogao sam jednostavno kao što je to većina činila: "Šefe, vi ste najbolji", ali to ne bi bilo korektno. Nakon dugo lomljenja, negdje pred zoru, i njegovog insistiranja da sam ja u stanju da to korektno uradim, a on da se koriguje u odnosu na moj stav, pristadoh:

"Ako rangiram, onda je prvi na listi Andrija Rašeta, on je najstabilniji, rezolutan i analitičan u donošenju odluka, veliki patriota i veoma svjestan posljedica svake svoje odluke. Zna da osjeti prednost i da je koristi. Za to mjesto ga preporučuje i činjenica da nije podnosio poltrone, već samo čvrste saradnike. Godinama je uz sve otpore radio na programima zaštite Srba u zonama gdje su stradali u Drugom svjetskom ratu. Početkom maja '92. me je pozvao i tražio da u bilo kojoj ulozi dođe u VRS, kao savjetnik, komandant korpusa, ali političari su rekli ne. Pred "Medački džep", kao pismen vojnik, otišao je u Krajinu i nacrtao im gdje će ih napasti, a ako uspiju da je to početak kraja Krajine. Oni su ga u znak zahvalnosti kao "komunjaru" protjerali. Nikada ne odustaje da bude koristan svome narodu."

Slušao me je pažljivo. Onda nastavim:

"Na drugom mjestu ste vi i Kukanjac."

Onda poče da protestvuje: "Kako ja nisam prvi?" "Generale tražili ste moje mišljenje, nisam rekao da je kompetentno, ali je takvo.

"A šta meni nedostaje da budem bolji?"

"Isuviše emocija koje često ne možete obuzdati, što je plemenita ljudska osobina, ali može zasmetati komandantu. Kada nam pogine odjednom mnogo vojnika, Vas niko ne može naći najmanje dva dana. Odete u šumu i patite tamo zbog toga. Isto se ponašate kada izgine mladost sa druge strane, kod neprijatelja, prozborite da su i to nečija djeca, i opet u šumu ili negdje gdje vas niko ne može naći i patite. To je ljudski, ali komandant to trenutno mora da iskontroliše. Za razliku od svih drugih imate izuzetnu osobinu, koju su imali kroz istoriju samo velike vojskovođe, ne laskam Vam, iskren sam do kraja, da osjetite svoju prednost i da je nemilosrdno eksploatišete. Ta vaša osobina je za vojnika kapitalna, jer bez toga nema pobjede. Maloprije smo rekli da je to glavna osobina koja je krasila Žukova. Dobra vam je osobina izbor najbližih saradnika koji se ne ustručavaju da vam iznesu stav. Ipak, ste mi u prednosti u odnosu na Kukanjca", zaključim.

"Slušaj ti mali, šta ti misliš koliko starješina iz Štaba bi se usudilo da me ne stavi na prvo mjesto? Možda niko! Poštujem tvoj stav, ali ipak koriguj to malo", nasmija se, dajući mi do znanja da se šali.

Pop Ivić

Već je počelo da svanjuje i raziđosmo se. Taman sam utvrdio prvi san, kada zovu me; hitno me traži general Mladić na telefon. Ustanem i pozovem, javi se sekretar Banduka i spoji me sa generalom. Kaže mi: "Dođi ovdje, nekakav pop Ivić (taj lik je izgleda nekada stvarno bio pop i muvao se po Sloveniji i Italiji gdje je sakupljao pomoć za nas, a kasnije je postao savjetnik Draganu Čaviću kada je ovaj postao predsjednik RS, a kada bi mene vidio na nekom prijemu u Banskom dvoru bježao bi i krio se) iz Trsta donio nam je nekakvu finansijsku pomoć. Ti ćeš biti u komisiji koja će to primiti i povedi nekoga da to uslika."

"Koliko je pop donio para", pitam. "To tebi nije važno", kaže mi.

"Jeste, generale, znam koliko je krenulo iz Slovenije, jer sam obaviješten od prijatelja koji su prikupljali".

"Donio je pedeset hiljada maraka", kaže mi. "Generale, nije ni pola od onoga što je ponio! Neću da slikam takve!"

"Dobro hajde onda primite što je ostalo dok i to nije nestalo."

Kada sam stigao vidim već stigao i Stevo Tomić, general zadužen za finansije. Pozdravim ga na naš uobičajeni šaljiv način:

"Zdravo, prvi semberski generale koji komanduje lovom".

On mi uzvrati:"Gdje si ti Rašetin."

Sluša to Mladić, pa će na Tomića ozbiljnim glasom: "Generale, od sada kada pomeneš ime Andrije Rašete da to uradiš sa najvećim poštovanjem!" Kada smo sjeli u malu salu da obavimo primopredaju, a Mladić je bio već otišao, pita me Stevo: "Viđe li ti, šta bi, nisam razumio zašto mi je to rekao?"

"Reći ću ti kada izađemo", kažem mu i kada završismo sa popom, ispričam Stevi o čemu sam sa njim vodio borbu cijelu noć.