"Sjećanja" Borislava Đurđevića (16): Dolazak Mekenzija i izlazak

Borislav Đurđević 14.08.2025 09:42

Foto: Agencije

Uskoro je u salu, nešto poslije devet sati, došao general Mekenzi sa jakom pratnjom UNPROFOR-a i sa njim general Aksentijević, pukovnik Čađo i ostali članovi tima. Kada su me vidjeli u mrtvačkom odijelu, Čađo i Aksentijević samo što nisu zaplakali.

Mekenzi je odmah svojima naredio da se sala podijeli i da se između zarobljenika i naših čuvara postavi kordon UNPROFOR-a i odmah rekao da naše izjašnjavanje Šiberu ništa ne znači, jer nije po konvencijama.

Ustao sam i glasno rekao, obraćajući se Aksentijeviću: "Mi ne izlazimo dok ne budemo znali sudbinu svih zarobljenih." Pročitao sam spisak koji smo sastavili na kutiji "drine ćilimare". Aksentijević je rekao da je to u redu i da oni brinu o svemu i imaju uvid u sve i da će ubrzo doći autobusi koji će nas prevesti u Lukavicu. Dok sam govorio, počela je dernjava stražara, a najglasniji onaj Zuka. "Ti si najgori, tebe smo trebali smaknut'! Nećeš izaći odavde živ!"

Mekenzi je sa nama ostavio svog pratioca majora sa posadom vojnika da nas štiti i razdvaja od te rulje i zajedno sa našim timom otišao.

Ponovo je ušao Šiber i otišao među vojnike da ih nagovara da traže da nas razmijene za aerodrom. Ustao sam i tražio od njega da izađe, jer mi smo pod zaštitom UN. Pokunjio se i izašao, a prema meni je krenula nova kanonada psovki i vitlanja puškama. Dok sam govorio, kanadski major, sa kojim sam se ranije upoznao, svoje vojnike je okrenuo prema toj rulji sa puškama "na gotovs", a meni je rukom pokazivao da nastavim.

Kroz otprilike dva sata, ponovo su došli naš tim i general Mekenzi. I dalje su me zasipali prijetećim uzvicima da neću živ izaći. Onda su oficiri bezbjednosti oko mene napravili živi zid i na izlazu primali udarce kundacima. Kada sam ušao u autobus, osjećao sam se konačno siguran.

Bez problema stigli smo u Lukavicu. Prvo sam krenuo prema zgradi Komande pred kojom je stajao Kukanjac. Kada me je vidio, iskreno me zagrlio i skoro zaplakao. Ništa nije govorio. Odjednom iza mene general Branko Stanković, načelnik štaba, koji je posljednjih petnaestak dana trebalo da komanduje Armijom, pozva me da dođem do njega.

Kaže mi: "Što ga grliš, vidiš šta vam je napravio?"

Tada ne mogoh da se suzdržim i sasuh mu u lice:

"Sram te bilo, izdajniče, nesposobnjakoviću, skutro ljudska! Kako te nije sramota? Sto puta si mogao silom proguliti tih par stotina metara, prvo da pomogneš Labudoviću, pa nama. Marš u pizdu materinu i ako te još jednom vidim prebiću te ništarijo!"

Stanković pobjegao

Nakon nekih sat vremena sjeo je na helikopter i pobjegao za Beograd. Nekoliko dana kasnije, kako mi rekoše, a ja to nisam vidio, došao je u Glavni štab da moli za neko vozilo da mu u Beograd preveze nekakve ormare. Kada je to čuo Mladić, izbacio ga je naglavačke kao izdajnika, dok je Kukanjca, nakon primopredaje Armije, čime je Mladić nekoliko dana postao formalni komandant, ispratio sa uvažavanjem kao komandanta.

Naveče, našao sam mog "stojadina" koga je pukovnik Vukelić ranije izvezao i ključeve u njemu, ali sa jednim metkom razbijenim leptir staklom.

Utvrdih da su mi sva dokumenta i diplome i lične stvari tu. Odlučim da zajedno sa pukovnikom Petrom Salapurom i potpukovnikom doktorom Tončijem Pošom, Hrvatom, ali velikim Srbinom, koji je krenuo na Pale na Koran da formira srpsku vojnu bolnicu, odemo u Han Pijesak gdje smo čuli da će se formirati štab Srpske vojske. Usput smo imali malih problema u selu Tvrdimići sa lokalnim stanovnicima koji su postavili oružanu zasjedu i zapucali na nas, ne dajući nam da prođemo.

Tada je Tonči, čovjek, visok dva metra, a metar i po širok preko leđa, ustao, izašao među metke i kaže: "Stoko srpska, hoćete da se među sobom poubijamo." Pošto su ga prepoznali, izađoše iz zaklona i kažu: "Samo ne damo da iko bježi ili nosi bilo šta." Prođosmo ipak srećno bez ogrebotina.

General Vasiljević

Mnogo godina kasnije, razgovaram o mojim iskustvima sa Biljom Đurđević, koja se samo pukim slučajem nije našla u toj koloni, a ona mi kaže.

"Kada sam čula da je ekipa Narodne armije zarobljena, otišla sam kod pukovnika Matovića, šefa i pitala ga šta će preduzeti. On je samo slegao ramenima, pa sam hitno odjurila u Generalštab kod generala Ace Vasiljevića. Čim sam ušla, pita me: "Došla si zbog Bore Đurđevića?"

" Ne, zar je i on zarobljen?!"

"Pokušavam da izvučem njega i kapetana Markovića. To mi je najvažnije."

"Onda pridodajte na spisak i dvojicu novinara Narodne armije." Potom je uzeo telefon i pozvao jedan broj.

"Zdravo prika, kako si, kako porodica? Da ne dužim puno, zanima me da mi iz zarobljeništva izvučeš kapetana Markovića i Boru Đurđevića i još dva novinara Narodne armije."

Tu se razgovor završi, a Aco Bilji objasni da je zvao Aliju Delimustafića sa kojim je bio rodbinski vezan i da je obećao da će učiniti što može. To je Bilja opisala u svojoj knjizi "Plavi razgovori".

Cijelu noć sam, nakon tog saznanja da se Generalštab, lično Aco Vasiljević zauzeo za mene, razmišljao kako je do toga došlo. Vasiljevića nikada uživo nisam upoznao. Negdje osamdesetih, zbog moga pisanja i javnih nastupa po Sloveniji, često su me počeli posjećivati, pritiskati i opsjedati bezbjednjaci, kojih se nisam plašio, pa je to odjednom nestalo kao rukom odneseno. Imao sam osjećaj da mi čak neka nevidljiva ruka pomaže. Sjetim se da mi je jednom Pepo Salapura, sa kojim sam bio prijatelj još iz Škole stranih jezika, a sa kojim sam često putovao, rekao: "E, moj Boro, ja više godina čuvam tvoja nego svoja leđa!" On je bio iz Acinog bezbjedosnog miljea. Na nekoliko mjeseci prije nego će umrijeti bio sam u posjeti generalu Rašeti. Već nije mogao ustati iz kreveta. Kada mi je pričao sa kime se viđa reče: "Sa prijateljom, Acom Vasiljevićem. On me stalno obilazi." Odgonetnuo sam. Vasiljević je vjerovatno znao za mene, ali poziv da me izvuče sigurno je bio od Rašete! Bio sam ubijeđen da mi nikada ne bi rekao da je to činio za mene. Zato i jeste bio od mog najvećeg poštovanja.

Moje auto sam dovezao u Crnu Rijeku kod Han Pijeska, komandno mjesto Glavnog štaba, i ostavio ga na nekoj livadici blizu baraka u koje je bio smješten Štab. U njemu su mi bila sva dokumenta, diplome, a i mrtvačka uniforma i kutija "drine ćilimare" što sam kasnije planirao donirati nekom muzeju kao vrijedne istorijske artefakte. Međutim, moj "stojadin" je nakon dvadesetak dana bestraga nestao. Neko ga je ukrao! Kada sam primijetio, psovao sam na sav glas, vraćajući se prema barakama. Sretne me general Mladić i pita šta se dogodilo, što sam ljut. Objasnim mu.

"Nije to strašno, jednom će i mene ukrasti. Hajde, smiri se! Živa ti je glava na ramenima. To je najvažnije, a auta će u životu biti".