"Sjećanja" Borislava Đurđevića (15): Igre Jusufa Pušine

Borislav Đurđević 13.08.2025 08:31

Foto: Agencije

Nakon izvjesnog Zuke u prostoriju je ušao lični pratilac Jusufa Pušine, zamjenika ministra MUP-a, koga sam dobro znao, a i on mene, ali ja njemu nisam znao ime. Mnogo puta smo se susretali u Komandi i čak se zvali zemljacima, jer on je bio iz Tešnja, a ja iz susjednog Teslića. Bio je to crn, mračan lik, visok oko metar i osamdeset, atletske građe. Pokazao mi je, bez riječi, rukom da krenem za njim.

Odveo me je, nekoliko prostorija dalje, u kancelariju u kojoj je bio Jusuf Pušina. Jusuf me je pozdravio, rekao da sjednem, a kada je vidio da nemam pantalone rekao je nekome da mi donesu "ono odijelo jer mu bolje neće ni trebati".

Kroz minut-dva unesoše mi nekakvo crno tanko odijelo i cipele koje su izgledale kao papirne. Tada to nisam znao, ali to je bilo odijelo u kojem su sahranjivali NN osobe. Onda me je ponudio sa dvije vrste cigareta: niškom "drinom ćilimarom" i sarajevskom "drinom".

U mrtvačkom odijelu

"Izaberi jednu!" bila je to neka njegova policijska igra koja je trebalo zbog nečega važnijeg da me lomi. Odlučim da mu odmah pokažem zube.

Kažem da hoću "nišku ćilimaru".

"Igraš se glavom!" – kaže mi.

"Moja glava je svakako u torbi i ako treba da je izgubim to će biti na način kako ja hoću, a ne ti".

Onda je od mene tražio da u Lukavicu pozovem pukovnika Gagovića i da izdejstvujem da više ne pucaju po njima.

"Prva granata na nas - nećemo ubiti prvo tebe već tvoju porodicu", poče da me ucjenjuje. Onda mi kaže: "U redu, daj mi adresu porodice, kako ono bješe u Tesliću?"

Znao sam da blefira, jer je od pratioca znao odakle sam i ništa više. Brzo kao iz topa, da izgleda ubjedljivo, bubnuh napamet neku adresu na drugom kraju opštine: "Pribinić broj 10" .

"Jedna granata i njih ubijamo, a sada zovi Gagovića!"

"Ne mogu to uraditi! Nije moja pozicija takva da utičem na Gagovića i nisam do sada znao da si sitni ucjenjivač. Mislio sam da si kalibar ministra".

"Dobro, kada nećeš da preneseš ponudu koja ti spasava glavu: mi pustimo vas, oni nama aerodrom."

Znači, to je to: napad na Komandu i kolonu je izvršen da nas mijenjaju za aerodrom!

Pokušao je ostati miran, ali vidio sam da je u njemu kuvalo.

"Vidi momka što je osoran, možda bi nešto i popio?" To mi je zvučalo sarkastično, ali sam ipak rekao: "Isto kao u Komandi, štok, kafu i vodu, ali ne samo meni već kafu i ostalim oficirima."

"Dobro", reče.

"Ali imam jedan uslov: hoću da moje piće probaš prije mene, nećeš me jeftino otrovati."

Ljutito reče pratiocu da me vodi. Ovaj me vrati u salu gdje na brzinu obukoh moje "mrtvačko odijelo" i bluzu preko njega. Nedugo potom, uđe jedan policajac i nosi kafe, a za njim još nekoliko poslužitelja. "Gdje je onaj što je naručio kafu, vodu i štok?"

"Izvoli" i pruži mi sva tri pića.

"Ne može tako dok Jusuf ne proba ništa."

Za nekoliko minuta upade Pušina u salu i kaže:

"Dokle ćeš ti mene zajebavati?" Uze piće i proba sve.

"Da li je sada u redu?"

Rekoh: "Da, sada je u redu".

Morao sam to uraditi, mada je bilo rizično, jer ako pokažeš i zrno popuštanja pogoršavaš sebi poziciju. Sada sam znao da su svjesni da nema metoda da me privole na saradnju.

Drugima u sali nije bilo ništa jasno, ali im je dobro došla kafa koju sam za njih "izborio".

Zatvor u dvorani FIS

U našu prostoriju su stalno ulazili neki ljudi koji su poznavali starješine koji su bili iz Sarajeva i ubjeđivali ih da pređu kod njih. Već je uveliko bio mrak kada su nas potrpali u nekakve furgone i prevezli u dvoranu FIS. U sali su nas podijelili u tri grupe koje su razdvojili: jedna grupa starješine, druga vojnici po ugovoru, za koje su govorili da su plaćenici, i treća grupa vojnici na odsluženju vojnog roka. Naši oficiri bezbjednosti su nas unutra dobro organizovali, tako da je svako pokrivao nekoga ko bi potencijalno mogao biti labilan. Ja sam bio sa mojim prijateljem Šaćirom Komadom koga su baš dobro izmlatili prilikom zarobljavanja, tako da nije mogao na desnu nogu, pa sam mu pomagao. U salu su povremeno ulazili naoružani isljednici i uglavnom su, tu pred nama, tukli vojnike po ugovoru. Jednog vojnika, bio je iz Foče, toliko su tukli, da su na njegovim leđima slomili kundak od puške, a on za to vrijeme nije pustio ni glasa! To ih je dodatno nerviralo, ali on je stalno, bez glasa i uzdaha ostajao na nogama! I tako unedogled. Dok sam gledao tu užasnu scenu, u pameti mi je bio i starac Vukašin iz Klepaca. Tukli su ih i čuvari i neka lica koja su ulazila, vidjelo se - žedna krvi. Unutra je ulazio i onaj Zuka i galamio. Mislim da je imao neku rukovodeću ulogu u logoru.

Negdje iza ponoći kažu nama starješinama da će nas u dvije grupe voditi na ispitivanje. Otišla je prva grupa i vrati se za neka dva sata. Pukovnik Živko Došen, koji je bio u prvoj grupi kaže mi da ispituju Vehbija Karić i Goran Milić iz Jutela. Znao sam da se neću dobro provesti kod Karića, pa se neprimjetno zajedno sa Šaćirom ugurah u grupu koja je već išla i tako ne odoh na ispitivanje. Negdje pred zoru, Šaćir Komad zatraži od stražara da ode u toalet i zamoli da ga ja vodim jer ne može sam. Kada smo izašli i spustili se stepenicama, na lijevoj strani od toaleta bila je jedna mala sala sa puno pehara, otvorena i u njoj razapet na podu poručnik Mišo Pelemiš, koga sam odmah prepoznao, a četiri-pet njih ga tuku, čime stignu – nogama, kundacima... Brzo prođemo i šapnem Šaćiru: "Ako vide da smo ih vidjeli i mi smo nadrljali."

Boro Đurđević u zarobljeništvu (zaokružen)

Najstariji po položaju među nama je bio pukovnik Mićo Pantelić, ali on je dobio takav udarac kundakom u lice da mu je razvaljena donja vilica i nije mogao da govori. Kažem mu u jednom momentu da mora odrediti zamjenika da nas predstavlja, da ne mogu vršljati kako hoće, a i konvencije to predviđaju. On mi rukom pokaže da se slaže i uperi prstom u mene.

"Ja?"

Klimnu glavom.

Nisam imao kuda, odmah sam nekakvom grafitnom olovkom koju sam našao u bluzi počeo na kutiju one "drine ćilimare" da pišem ko nedostaje. Tiho pošaljem upit dalje i napravismo nekakav spisak, a da stražari nisu ništa primijetili.

Ujutro, pošto smo neki od nas uspjeli koji minut i dremnuti, u salu uđe nekoliko njihovih starješina, a vodi ih pukovnik Stjepan Šiber.

Nakon što je prošetao kroz salu, stao je na mjestu gdje su bili redovni vojnici i počeo da nam daje mogućnosti da se opredijelimo: ko želi kući, ko u njihovu vojsku, a ko kod zločinca Gagovića u Lukavicu? Vojnicima je odmah ponudio da će svakoga od njih otpratiti kući, a to je obećao i starješinama. Većina vojnika se opredijelila da će kući, a za njima i ozbiljan broj labilnih starješina. Njih su stavili u jedan ćošak u oficirskom dijelu. Veća grupa nas je ostala neopredijeljena na ponudu, samo je Šaćir Komad posle dužeg razmišljanja odlučio da ide u beretke. Usput mi je tužno prošaptao:

"Boro, izvini, izgleda da je došlo vrijeme da se rastanemo. Ostani čovjek kao i do sada i ja ću."

Pokušao sam da postavim nekoliko pitanja Šiberu: o nedostajućim ljudima i našem pravu da se samoorganizujemo. I, da mu kažem da nema pravo da tako vršlja među zarobljenicima. Prekinuo me oštro i nazvao nas zločincima. Ustao sam, a istovremeno sa mnom i Rajko Banduka, Kukanjčev sekretar i krenemo na mjesto koje je bilo određeno za one koji hoće u Lukavicu. Za nama su krenuli sve preostale starješine, koje se ranije nisu opredijelile za neku drugu opciju.

Nakon što smo se "opredijelili", Šiber je sa svitom izašao, a nedugo za njim je ušao Emin Švrakić, koji se hvalio da je osnivač beretki i koji je oko Baščaršije osnovao nekakav bataljon "El Fatah". Za njim je ušla ekipa novinara i snimatelja TV Sarajevo.

Švrakić je prvo došao do Šaćira Komada koji je sjedio na sredini sale, jer se jedini opredijelio za njihovu vojsku. Udario mu je nekoliko šamara:

"Sada bi kod nas?!"

Onda je glasno pitao za moje ime: "Gdje je taj što priča na radiju, da mu ja jebem majku?"

Svi u sali su ćutali na pitanje. Onda je prišao Šaćiru i pitao ga da me pokaže rukom. Šaćir je prošetao pogledom po sali i mirno rekao: "Nije ovdje i ne poznajem ga posebno. Ja sam samo pravnik". Onda mu je udario još dva šamara.

Pošto su nas uslikali za televiziju, a ja sam pokušao da sakrijem lice, otišli su.

Svjedok

Borislav Đurđević, rođen 1963. godine u Tesliću, oficir i novinar, jedan je od malobrojnih koji je tokom proteklog rata od Slovenije, preko Hrvatske, Sarajeva i kasnije do Glavnog štaba VRS neprestano bio u žiži događanja, tamo gdje su se donosile odluke koje su određivale istorijske tokove. U narednim sedmicama "Glas" će objavljivati odlomke iz njegove knjige "Sjećanja" koja bi uskoro trebalo da izađe iz štampe.