"Sjećanja" Borislava Đurđevića (14): Pakao Dobrovoljačke ulice

Borislav Đurđević 12.08.2025 06:23

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (14): Pakao Dobrovoljačke ulice

U rano prijepodne u Komandu je stigao general Aksentijević sa UNPROFOR-om i sa svojim timom i Kukanjcu predočio nacrt sporazuma koga garantuje UNPROFOR, a od momenta kada se obje strane usaglase sa njegovim sadržajem. Ukratko, sporazum je predviđao da se Komanda evakuiše sa svom pokretnom imovinom i naoružanjem, da će UNPROFOR dopratiti Izetbegovića do Komande i da će on i Kukanjac biti na čelu kolone, dok će, kako su to nalagala i pravila, na začelju biti drugorangirani starješina, general Enes Taso, jedan izuzetan i čovjek i oficir, i veliki patriota.

Dok se nije došlo do konačne formulacije, predlagano je obostrano niz varijanti. Dakle, usaglašeno je da se kolona kreće marševskim poretkom, a da joj borbeno osiguranje bude UNPROFOR. U isto vrijeme bezbjednjaci su dobili pouzdanu informaciju da će sporazum biti izigran sa muslimanske strane, sa čime je načelnik bezbjednosti pukovnik Ratko Katalina upoznao Kukanjca. On je ipak donio odluku da se ide po slovu sporazuma, a i nije imao nekakvog drugog izbora. U jednom momentu, u holu ispred kabineta komandanta, general Taso me zamoli: "Boro, de vidi dole, izgleda da je neko pronio glas da Kukanjac i uži dio komande žele sami da se evakuišu".

Zaista, ta priča je kolala u dvorištu komande gdje su se neki organizovali da ubiju Kukanjca ako krene sam.

Tvrdim da nijednog jedinog momenta, a bio sam veoma blizu, Kukanjac nije razmišljao o toj opciji niti je ona uzimana za ozbiljno. Nju su izokola ponudili muslimani, a prvi ju je odbio general Aksentijević i nije je uopšte razmatrao. Pojedini su kasnije sebe predstavljali kao velike junake da su ga spriječili da pobjegne i čitavu priču o Dobrovoljačkoj ulici kanalisali prema navodnim unutrašnjim sukobima u Komandi, a ne prema stvarnom zločinu koji je počinjen, a to je jedan od najtežih ratnih zločina: ratna perfidija ili ugovorolomstvo koga su počinili muslimani na čelu sa članom Predsjedništva BiH Ejupom Ganićem kao nalogodavcem. Jedina dilema koja je postojala - da li ozbiljno shvatiti prijetnje za izigravanje Ugovora? Račun je bio jednostavan: ostanak u komandi je bio neodrživ i vjerovatno ne bismo dugo izdržali, čemu je doprinosila i pasivnost načelnika štaba Armije generala Stankovića, kao i Generalštaba u Beogradu, pa je rješenje bilo da se povjeruje sili posrednici, UNPROFOR-u, da ima snage da operaciju izvede u skladu sa slovom ugovora. Te garancije su očigledno bile jedina mogućnost.

Ovako nije

bilo u Hrvatskoj

Takođe, u mnogim napisima o Dobrovoljačkoj, pojedini autori su lamentirali nad svojom sudbinom, kao da su se tu našli kao civili nečijom voljom, a ne kao starješine koji, po definiciji, u ratu mogu i poginuti. Nema tu mnogo pitanja: kada te napadnu, braniš se, poštuješ subordinaciju, jer bez toga ide raspad sistema, a kada osjetiš svoju prednost koristiš je do kraja. Onaj ko nije bio svjestan šta mi u tom momentu branimo pored vlastitih života, ili nije dorastao broju zvjezdica na ramenu, ili je gajio ravnodušnost prema obavezi koju je imao prema svome narodu.

U to vrijeme, kasno jutro, dejstva su već bila stala i u rano popodne počeli smo sa pakovanjem, a u krug Komande sa UNPROFOR-om je stigao i Izetbegović sa pratnjom. Ponašao se veoma komotno i glasno komentarisao da je postignut dobar i čvrst sporazum o evakuaciji Komande. Potom je stigao i general Mekenzi pa je kolona mogla da krene.

Osnovni problem je bio što niko iz personalnog odsjeka ili dežurni iz operativnog centra nisu napravili precizan popis starješina, vojnika i civila koji su bili u koloni. Jer, pored pripadnika JNA, tu je bila i grupa civila koji su se sklonili u Komandu, kao i nekoliko novinarskih ekipa.

Popodne, kolona je krenula. Sa mojom ličnom arhivom, u kojoj su bili dokumenti iz Slovenije i Hrvatske, te veliki broj snimljenih video i audio kaseta o svjedočenjima važnim za istoriju, kao i notesa u kojima su bilježene ključne situacije koje su definisale tokove narednih događaja, obreo sam se pod ceradom jednog kamiona gdje se već bilo ukrcalo nekoliko redovnih vojnika. Samo pakovanje je bilo mirno. Pripadnika muslimanskih snaga nije bilo neposredeno pored Komande. Kada smo krenuli i prošli Vojnu biblioteku, koja je bila u jednoj zgradi uz Komandu, na početku Dobrovoljačke, već sam ispod cerada primijetio pored puta fizičke prepreke i nagazne mine, a sve sporedne uličice, pa i sami trotoari Dobrovoljačke ulice, bile su pune naoružanih ljudi sa vidnim znakovima Patriotske lige i zelenim trakama oko ruke. Bilo mi je to čudno, jer kada smo postizali slične dogovore u Hrvatskoj nismo ovako nešto doživljavali. U jednom momentu vozilo ispred se zaustavilo. Zatim se čulo nekoliko pucnjeva i sprijeda i iza nas. Odjednom su naoružana lica otvorila ceradu iznad naših glava i počeli da se deru: "Izlazi napolje, majku vam jebem četničku! Stoko jedna, sve ćemo vas pobiti!" Shvatio sam da je kolona napadnuta i da je besmisleno davati otpor. Vojnici su gledali u mene i očima me pitali šta da rade. Kažem im: "Čuvajte glave, predajte oružje, vas neće dirati, ne plašite se!" Pošto su svi vojnici izašli, i ja sam krenuo napolje. Kada sam sišao, tražili su mi da predam pištolj. Rekao sam im: "Ne može! Ja sam starješina i mogu vam dati samo okvir sa municijom." To ih je na trenutak zbunilo, pa su onda kao hijene otrgnuli sa mene i pištolj i opasač i odmah se počeli svađati kome će pripasti. Znao sam da je u ovakvim situacijama kupovina vremena veoma važna, pa je to i razlog što sam otezao sa pištoljem.

Slučajno ostajem živ

Sve su nas natjerali u vrstu okrenute prema ulici i našim vozilima. Nalazio sam se u trećem zaustavljenom vozilu u koloni. U prvom je bio sanitet, sav izrešetan i krvav, iza njega kamionet. Tu je, ispred mene, bilo dvoje-troje starješina, među kojima i kapetan Stanković, koga sam negdje bio upoznao. On mi se okrenuo i rekao da je gledao kada su napadači htjeli da uđu u sanitetsko vozilo i pošto su se vrata bila zaglavila pucali su kroz šoferšajbnu i prozore sa strane i ubili dvojicu starješina i jednu ženu. Kasnije sam saznao da su to bili pukovnik Miro Sokić, doktor pukovnik Budimir Radulović i Normela Šuko, bliska rođaka mog prijatelja pukovnika Šaćira Komada. Kada su naši čuvari čuli šta mi priča Stanković, naredili su njemu i još jednom starješini koji je stajao tik do njega da se licem naslone na vozilo. Tada su ispalili rafal u njihova leđa i oni su pali u krvi pored vozila. U trenutku sam mislio da su ubijeni, ali sam kasnije saznao da su uspjeli da ostanu u životu. Od siline trzaja Stankoviću je spala bluza. Odmah smo čuli oštru komandu da se okrenemo i legnemo potrbuške na asfalt. Narednih nekoliko minuta, dok sam ležao, čujem pucnjeve prema začelju kolone, pa glas pukovnika Ratka Kataline: "Što ubiste čovjeka?" Potom uslijedi još jedan pucanj u Ratka. Ispod oka, vidio sam kako je pao na asfalt. Pred sami polazak kolone Ratko mi je dao jednu ceduljicu sa adresom i telefonom kome da javim ako on pogine, a ja ostanem živ.

Uskoro je glasila nova naredba da se pobiju svi u šarenim uniformama. Tada sam pomislio da je došao kraj, jer na meni je bila fina šarena uniforma koju mi je poklonio general Andrija Rašeta. Grčevito sam tražio rješenje. Počeo sam da se polako kobeljam da izvadim dokumenta i da ih gurnem vojniku pored mene. U tome je do mene došao jedan mladić, u poluuniformi, za znakom Patriotske lige, nasloni mi cijev puške na glavu i kaže:

"Skidaj, neću da je okrvavim! Kasnije ću te ubiti, kada skineš."

Ja sam se malo pridigao kako bih izvršio naređenje. Vidim da se radi o krezavom mladiću ne starijem od dvadeset pet godina, kestenjaste kose, sa zaliscima, mršav, ne baš visok, oko 175, u nekakvoj šarenoj poluuniformi koja je izgleda bila nabavljena u nekom butiku. Na ruci mu je bila zelena traka, znak Patriotske lige i patike na nogama. Nije mi djelovao kao neko ko je obrazovan. Odlučim da mi je mala, ali jedina šansa da ostanem živ, da kupujem vrijeme. Pokušavao sam istovremeno da sa njim komuniciram i da nađem dokumenta i da ih neprimjetno doturim vojniku do mene. Cijelo vrijeme mi je držao cijev puške na glavi. Nekako uspijem izvući dokumenta i nešto novca i staviti do vojnika koji ih pokupi i namignu mi. Bio je to jedan Rom, koji je bio sa mnom u kamionu. Počeo je nervozno da se dere na mene da požurim, psujući mi sve vrijeme majku četničku.

"Brže to, nemoj da je moram okrvaviti!"

Kaže mi da on ratuje u patikama, a ja imam dobre čizme i da i njih izujem. Predložim mu da se mijenjamo. Bio sam savršeno miran, kao da mi nije prislonjena cijev na čelo i grčevito sam računao na čemu još mogu kupiti vrijeme. I dalje sam lagano skidao sve i raskopčavao čizme, kada odjednom naredba jednog od njihovih starješina:

"Dosta ubijanja! Ide UNPROFOR! Gdje ste bili proteklih pet dana kada je trebalo da se osvoji Komanda?! Uklanjaj sve tragove, ide UNPROFOR!"

Taj momak je bio kratko ošišan, crn, srednje visine, prilično njegovanog izgleda u jednodijelnom kombinezonu, sa patikama na nogama. Kasnije sam saznao od nekoga da je bio pitomac Vojne akademije u Rajlovcu. Kada je bio blizu mene, onaj moj "dželat" ga pita:

"Šefe, mogu li još ovoga da sredim?"

"Šta si radio do sada?"

I šutnu onu pušku sa moje glave, koja odleti koji metar dalje i opali. Tada je pala naredba da ustanemo, da se postrojimo i da odmah krenemo prema Dušanovom parku. Onaj krezo opet na mene, traži uniformu ili da me ubije. I, dobacih mu uniformu i čizme. U stvari, to mi je bio i spas, jer da sam ostao u šarenoj uniformi sigurno se kasnije ne bih dobro proveo. Kada smo krenuli, uzeh sa asfalta bluzu upucanog kapetana Stankovića koji je i dalje ležao u krvi pored vozila. Onako bos, u čarapama i donjem vešu po onoj srči, nije bilo zgodno. Ali, za sada ostala je neplanirano glava na ramenima. Muslimanski vojnici koji nisu bili u našoj pratnji, ubrzano su sklanjali mine i prepreke sa puta i druge tragove napada i u vozila kupili mrtve i ranjene.

Dok smo formirali kolonu, taj njihov starješina se derao na svoje: "Majku vam jebem, jesam li rekao samo šarene, a šta ste uradili! Kada dođe UNPROFOR znate šta treba raditi."

Prvo su nas odveli u zgradu MUP-a, razdvojili vojnike i starješine. Nas su stavili u neku salu koja je ličila na veću učionicu. Tu su nas čuvali, a unutra su ulazila razna lica, a među njima i jedan koga sam znao, izvjesni Zuka, nekadašnji vozač komandanta armije generala Aćića. Taj, čim je ušao, odmah je uperio prst u mene: "Novinari su za sve krivi!"