"Sjećanja" Borislava Đurđevića (13): Borbe za komandu

Borislav Đurđević 11.08.2025 06:45

Foto: "Sjećanja" Borislava Đurđevića (13): Borbe za komandu

Nekoliko posljednjih dana aprila bili su olovni. U vazduhu je visio početak konačnog obračuna. Imao sam dovoljno iskustva da osjetim taj "miris" u vazduhu. Od stalnih provokacija muslimanskih snaga život unutar kompleksa komande postajao sve teži. Medijska kampanja je bila pojačavana do krajnjih granica, a na nekoj lokalnoj televiziji, izvjesni komandant zelenih beretki, Emin Švrakić, koji se, ako se dobro sjećam, tada predstavljao kao komandant bataljona "El Fatah", rekao je da su mene, koji trujem i vazduh, uspjeli likvidirati. Tek kasnije sam saznao da je ta vijest došla i do mojih roditelja koji su preko Crvenog krsta tražili moje tijelo. Da sam živ, saznali su tek početkom jula, kada je probijen koridor i kada je jedan moj saborac iz GŠ, probijajući se za vojskom kroz Posavinu, uspio da stigne do Teslića, gdje mu je porodica uspjela pješke preko planina da izbjegne iz Nemile kod Zenice. Našao je moje roditelje i rekao im da sam živ.

Tokom dana, uz jako osiguranje i pratnju Zaštitnog puka, kojim je komandovao Milan Šuput i koji je uz sebe imao grupu zaista sposobnih i smjelih starješina, mogli smo izlaziti do drugih objekata koji su se takođe nalazili u nekoj vrsti blokade. Posljednji funkcioner koji nas je posjetio bio je ministar policije Alija Delimustafić koji nam je donio i nekakve poklone važne u vremenu blokade. Nije ulazio unutar, a ja sam ga dočekao na kapiji. Mada nam on, koji je bio veliki protivnik sukoba sa JNA, to nije rekao, bio je to znak da su donijeli odluku da nas napadnu.

Napad na Dom JNA

Drugog maja, tačno u 12.30 časova, našao sam se u Operativnom centru Komande armije (to je sala koja ima i stalno osoblje, a u kojoj uvijek dežura neko od visokih oficira, gdje se slivaju svi izvještaji i podaci iz potčinjenih jedinica, a dežurni je, ako to nije u mogućnosti komandant lično, mogao i da komanduje potčinjenim sastavima), kada je došla vijest da su muslimanske formacije napale Dom JNA koji se nalazio u centru grada i koji nije imao nikakvu borbenu posadu, nekoliko zaposlenika a načelnik je bio potpukovnik Makedonac Blagoja Božinovski, koji je tom prilikom ranjen, a ubijen je i portir Doma koji je bio musliman.

Odmah je obaviješten general Kukanjac koji je izdao zadatak komandantu Zaštitnog puka pukovniku Milanu Šuputu da deblokira Dom JNA. On je krenuo sa dva BOV-a i dva puha sa 25 ljudi. Ubrzo su blokirani u ulici Đure Đakovića, gdje su imali i gubitaka, a uspjeli su da se probiju do kina "Đuro Đaković" i da odatle daju otpor. Nakon blokade Šuputa, naređeno je Diverzantskom odredu koji se bazirao pored Vojne bolnice, kao njena zaštita, a kojim je komandovao kapetan prve klase Marko Labudović, da krene u deblokadu i Šuputa i Doma. On je sa nekoliko vozila krenuo prema Domu JNA, ali je zaustavljen na Skenderiji i većina vozila je spaljena, a vojnici poubijani, od čega neki na najsvirepiji način dok su ležali ranjeni. U momentu napada na njih bio sam u kabinetu kod Kukanjca gdje je bila jedna motorola kojom smo imali vezu sa Markom Labudovićem. Bio je ranjen i ležao na asfaltu i krajnjim naporom je uspijevao da razgovara sa nama dok nije izdahnuo. Ta situacija je bila potresna za sve. Definitivno je bilo jasno da slijedi napad na Komandu.

I onda je krenula kanonada sa svih strana prema našem kompleksu u kojem smo bili smješteni (klasični Terezijanski kvadratni objekat od dva do tri sprata, sa četiri kapije i nekoliko pomoćnih zgrada u dvorištu). Brzo smo se organizovali u kružnu odbranu. Bio sam na sjevernom dijelu, gdje je bio i general Kukanjac, a istočni i južni pravac, koji su bili najkritičniji, koordinisao je pukovnik Dušan Kovačević, dok je general Enes Taso koordinisao ostale dijelove. Cijelo popodne i noć u prosjeku svake dvije-tri sekunde padala je po jedna granata na nas. U mojoj kancelariji, čiji je prozor gledao direktno na bistričku džamiju, ćebe na krevetu je bilo puno, možda i cijeli kilogram kuršuma, koje su ispaljivali snajperisti sa džamije, a samo ćebe se ponašalo kao neka vrsta pancira i "motalo" kuršume u sebe. Negdje naveče, uđem u nekadašnji Poćorekov kabinet gdje su na položaju bila dva vojnika. Kaže mi jedan:

"Šefe, vidio sam ga preko Miljacke, puca sa prozora sada ću ga skinuti!"

"Koga ćeš ti skinuti?! Pucaj iznad tog prozora!"

Pozovem jednog starog pukovnika koji se smotao u hodniku pod stolom da dođe i uzme pušku i da gađa prozor.

"Nemoj mene, vojnici su za to!"

"Dolazi odmah, ti si život priveo kraju i ako tih narednih nekoliko godina budeš ružno sanjao to je manji grijeh nego da neko ima noćne more od osamnaeste!"

Taj pukovnik je kasnije bio kandidat da dođe u Glavni štab u moj sektor. Pošto kukavice nisam podnosio, postavio sam uslov: on ili ja! I, ostao sam ja, a potom nam je umjesto njega došao jedan izuzetan čovjek Savo Sokanović.

Negdje oko devet-deset naveče, zavladala je nekakva malodušnost, meci su zujali na sve strane, a sve je manje onih koji su sa naše strane odgovarali na vatru. Znao sam da se u tom momentu mora napraviti nešto radikalno, da se ljudstvo pobudi na akciju, da se pokaže da ima i onih koji nisu klonuli duhom. Znao sam i to da je ovo mnogima prvi vatreni okršaj, dok sam ja bio stari borac koji je od Slovenije, pa preko Hrvatske, oguglao na zujanje metaka oko ušiju. Čujem na drugom kraju glas pukovnika Duška Kovačevića u čiju hrabrost sam imao neograničeno povjerenje, koji takođe pokušava da ulije moral i animira ljude za borbu. Više nije bilo činova, samo sposobni.

Podviknem:

"Dule, dođi ovamo!"

Dule je na sebi imao lijepe žute nove čizme, koje su uglavnom pozadinci testirali na sebi prije ulaska u serijsku proizvodnju. Dopuza Dule tih stotinak metara do mene i pita:

"Šta je, je li neko poginuo?"

"Nije, ali hoću da budeš pored mene, da kada pogineš budem prvi na redu za čizme!"

Pregovori

Nasta smijeh, situacija se raskravi, pa svi složno uzvratimo snažnim plotunom i bombama prema parkiću ispod nas i odbijemo napad koji je po intenzitetu mogao biti koban. Muslimane vratismo stotinak metara dalje.

Dok smo vodili teške borbe, pa i general Kukanjac sa puškom u ruci, tekli su pregovori našeg Tima za saradnju sa Unproforom, na čelu sa generalom Aksentijevićem, a i Kukanjčevi bezuspješni pozivi u Beograd, gdje su svi bili na vikendu i gdje je dobio samo obećanje da će izlazak kolone, kada se postigne sporazum, pratiti avijacija koja će napraviti nekoliko demonstrativnih probijanja zvučnog zida po maršruti evakuacije. Nažalost, do toga nikada nije došlo, a bilo nam je od koristi jer je tog dana dežurni operativni oficir u Komandi Vazduhoplovstva bio nekakav pukovnik, musliman, koji nije izdao to naređenje.

Teške borbe su trajale cijelu noć. Izdržali smo do ujutro kada je sporazum već bio na pomolu. U to vrijeme imali smo informaciju da Ejup Ganić i Stjepan Kljuić, dva najveća jastrijeba, žele da ubiju Aliju Izetbegovića koji je sletio na sarajevski aerodrom koga je kontrolisala vojska. Tu informaciju su imali i u Beogradu gdje su procijenili da, šta god se desi, Srbi će biti krivi i odlučili, s obzirom da je po život Alije, a i njegove pratnje, najsigurnije da ga evakuišu za Lukavicu, ali nikako kao zarobljenika već kao osobu kojoj se štiti život.