Zov zavičaja
Trbuhom za kruhom stanovnici naše zemlje decenijama u prošlosti napuštali su svoja ognjišta tragajući za boljim standardom pa nas je iz godine u godinu sve manje, a razloga za bijeg je bezbroj. Pitanje je kada će se, a još bolje i da li će se ljudi vratiti, prije nego što penziju, ali i starost budu “trošili” baš tamo odakle su i krenuli.
Jedan odgovor smo već dobili. Ipak, naznaka, ali i pozitivan primjer kako nije sve jednosmjerna ulica stigao nam je iz Prnjavora, gdje tamošnju OŠ “Branko Ćopić” od ove godine pohađa i 17 učenika koji su se iz inostranstva zajedno vratili sa roditeljima i tu uče prva slova, ali i pišu ćirilicom, uz to druže se sa drugarima iz ulica kojima su u školu išli i njihovi roditelji.
Nigdje svakodnevica nije laka, a sa sobom nosi breme života na svim meridijanima gdje žive naši ljudi, iako dobar dio njih to nikada neće priznati. Ipak, “mala Evropa” kako od davnina nazivaju ovu opštinu, jača je za ono što nema cijenu, a to je narod, tačnije mališani, što je odjeljenje više kada bi ih sve svrstali u jedan razred.
I dok iz ruralnih opština Srpske ljudi i dalje napuštaju svoje domove, i gdje se kupuje karta samo u jednom smjeru, ovdje su se ljudi vratili iz Austrije, Slovenije i Njemačke, gdje se najčešće i (pre)sele, ali i Kazahstana i daleke Kanade.
Teško je pričati o sentimentalnosti i nostalgiji onima koji to nikad nisu osjetili. U konkretnom slučaju pronađen je balans, ljudi su se vratili sa porodicama, jer imaju gdje i šta da rade, a dobar privredni ambijent i “živ” grad omogućio im je takvo nešto.
Ključno je da narod ostane u zemlji, kakva god da je sa svim svojim nedostacima i manama, ali je naša.
Kako u Kanadi da razumijemo suštinu slave i njenu proslavu, kako da dijete odrasta na načelima vjere, ali i istinske ljubavi daleko od svog parčeta zemlje. Iako je (ne)sloga među nama vjekovna boljka, ponovo kada smo blizu i kada je teško sve je lakše.
Nameti i visoke cijene namirnica koje se kose sa realnošću najmanje polovinu nas više puta doveli su u dilemu i razmišljanje da li treba na napustimo Srpsku. Treba da razmislimo šta gubimo prije nego što spakujemo kofere i preselimo se u neki austrijski ili njemački gradić.
Ono što je sigurno, oni koji svoj život nastave hiljadama kilometara od svoje kuće izgubiće osjećaj pripadnosti, a imati neki evro više u džepu.
Na svima nama je da biramo, što je i logično, no scenario iz Prnjavora vratio je vjeru da će se poneko i vratiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
