Bijedne plate
Plate naše, a evropske cijene. Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati situacija na domaćem tržištu o pitanju cijena na rafovima, ali i onog iznosa koji poslodavci daju kao platu radnicima za mukotrpan mjesečni rad, odnosno za izrabljivanje.
Po svim mogućim parametrima na samom smo dnu evropskih ljestvica, pa i kada su u pitanju zarade radnika. Očekivano, i naravno i više nego izvjesno. Prema najnovijim podacima, zaposleni u BiH imaju prosječnu satnicu od skromnih 3,9 evra, odnosno 7,6 maraka, što je šest puta manje od prosjeka koji imaju radnici u zemljama Evropske unije.
I nema sumnje da će se ovakva situacija zadržati u idućih nekoliko decenija. Šansa da će se nešto desiti u korist radnika ove zemlje u naredne dvije, tri pa i pet decenija je mala, skoro pa nikakva. Veća je vjerovatnoća da će uslijediti još veći razdor između plata naših radnika i zaposlenih u zemljama Evropske unije. To nas uopšte ne bi iznenadilo. I naravno, bilo bi i očekivano.
I ako kojim slučajem uđemo u Evropsku uniju, kod nas će vjerovatno ostati te skromne i nikakve plate radnika u realnom sektoru. Dakle, samo u privredi, gdje radnike izrabljuje ko god i gdje god stigne. Rijetki su oni koji to ne čine. Čak i kompanije koje dolaze na naše tržište nastavljaju praksu ovih naših izrabljivača. Jer kako kažu, može im se. I već decenijama tako, jer im je to dozvolio ovaj nakaradni sistem u kojem živimo i oni koji njime upravljaju.
S druge strane, oni za koje smo glasali i za koje glasamo odavno su se primakli sa svojim zaradama evropskom prosjeku. Pariraju li pariraju evropskim parlamentarcima sa svojim pozamašnim mjesečnim primanjima. U istom košu su i svi drugi izabrani funkcioneri. Oni su odavno uhvatili korak o tom pitanju sa Evropom. Kako su krenuli, ne bi nas iznenadilo i da taj evropski prosjek nadmaše. Jer sve im olako polazi za rukom kada je njihov novčanik u pitanju. Ekspresno donose zakone koji su u njihovu korist, dok se ona rješenja koja se odnose na građane vuku po kojekakvim komisijama u parlamentu godinama i na kraju od njih ništa ne bude. Dokaz tome nam je pokušaj ukidanja akciza na gorivo i smanjenje stope PDV-a na osnovne životne namirnice u vrijeme kada je inflacija u ovoj zemlji dostizala vrhunac.
Kada bismo uporedili samo ono što su uradili naši parlamentarci za građane, nema sumnje da im na račun ne bi legla ni ona skromna satnica od 7,6 maraka. Ostali bi i bez tog iznosa. Ali od toga ništa. Nastaviće oni da ubiru nekoliko hiljadarki mjesečno lagano, dok će se građani i dalje mučiti i za onaj jadni minimalac od 900 maraka, a mnogi i za manje od tog iznosa. I sve dok je ovakva situacija, ljudi će nastaviti da odlaze iz ove zemlje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
