Presuda za presudom
Iako je rat pod ovim dijelom neba završen prije gotovo tri decenije, prvi zločini su već premašili tu dob, ali nisu svi dobili sudski epilog. Na toj listi su stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici, koloni u Tuzli i na mnogim drugim mjestima u koja porodice neutješno gledaju i dan-danas, moleći se da oni koji su uprljali ruke krvlju njihovih najmilijih budu za to i kažnjeni. Da ih stigne ruka pravde. Kad-tad, i nebitno gdje.
Međutim, godinama svjedočimo preočiglednim dvostrukim aršinima koji stanuju, pa i kako se kaže, caruju na domaćim pravosudnim adresama, po uzoru na neke podalje od granica ove zemlje, u kojoj su tri naroda kojima prošlost i u sadašnjosti bude stare ratne rane.
Na nepravdu, na mjestima koja bi trebalo da budu zaštitnici, simboli pravde, predugo upozoravaju republički zvaničnici i predstavnici organizacija proisteklih iz proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata. Ali, nažalost, ne čuju im vapaje oni kojima su upućeni.
Godinama odbijaju da prekinu praksu presuđivanja prema tome koje je nacije onaj koji sjedi naspram njih i tako stanu u kraj osuđivanju Srba i za prijeki pogled upućen pripadnicima druga dva naroda dok, istovremeno, posebno nekadašnje komandante i vojnike, prije svega iz reda Bošnjaka, puštaju da uživaju u slobodi.
I takvo ponašanje je prešlo sve granice. Ne može se naći nijedan argument da se opravda način na koji je pravosuđe u BiH radilo u godinama koje su iza nas niti da se izbriše njihova uloga u slici ove zemlje koju sada imamo. Ma koliko se ko trudio i ma koliko običan narod, bez obzira na to kojem se bogu moli, živi u istom komšiluku, ostaje gorak ukus onoga što su nakon sukoba uradili sudije i tužioci, uz “amin” iz političkih struktura.
Mora se znati da su ubijali i srpski sinovi, kćeri. Da su stradala i djeca iz porodica na čijim zidovima su pravoslavne ikone, da su ubijani i starci na kućnim pragovima, da su granatirani srpski domovi, da su i Srbi žrtve, kao i Hrvati i Bošnjaci te pripadnici ostalih naroda. Ali, pravosuđe je, uglavnom, zažmirilo na sve to ili, reda radi, dalo koju godinu više za neke od procesuiranih predmeta u kojima su Srbi žrtve.
Taj put, na koji su davno zagazili i s kojeg ne namjeraju da skrenu, ne vodi ka pomirenju, suživotu, boljoj budućnosti. Jednostavno ne vodi, ali drže ga se jer strani, koju podržavaju, daju mogućnost da kroji istoriju onakvom kakvom je oni vide.
Nižu se oslobađajuće presude za zločine počinjene nad Srbima, a nadležni ni prstom da mrdnu kako bi, na primjer, iza rešetaka smjestili, a po osnovu pravosnažne presude Sakiba Mahmuljina koga su nepoznati putevi, nedugo nakon suđenja, odveli u Tursku gdje, navodno, ne mogu da mu uđu u trag. Iako je, prema jedinim navodima, tamo otišao na liječenje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
