Povuci, potegni
U Dejtonu je 1995. i od strane međunarodne zajednice priznata i ozvaničena Republika Srpska. Kako se kasnije ispostavilo, kreatori tog sporazuma vjerovali su da ona ne može opstati. Smatrali su da će vrijeme učiniti svoje, odnosno visoki predstavnici, a što je, pokazalo se, samo naziv za moderne inkvizitore.
Na tom mjestu smjenjivali su se uglavnom političari sa njemačkog govornog područja. Doduše bilo je tu i živopisnih likova poput Pedija Ešdauna, Britanca, koji će ostati upamćen kao zagovornik vojnih intervencija na prostoru Jugoslavije. Ništa bolji nije bio ni Volfgang Petrič, ali i Valentin Incko, koji je prije odlaska sa ovog mjesta “počastio” Srpsku sa još jednim nametnutim zakonom. Onda je prijehao i njemački diplomata Kristijan Šmit, visoki predstavnik u pokušaju. Ono što oni rade može se slikovito objasniti dječijom pričom, lektirom, o posijanoj repi. Kada su shvatili da Srpska neće sama nestati, pokušali su je “iščupati” - obesmisliti. Prvo je vukao Ešdaun. Kako nije mogao sam, pridružio mu se Petrič. Povuci, potegni... Nije išlo. Onda im je u pomoć priskočio Incko. Povuci, potegni... Opet ništa! Na kraju, iako nepozvan, pojavio se i Šmit, čija šefica Analena Berbok Srbiju i BiH smatra tamnim mrljama na Balkanu. Šmit sada, uz pomoć američkog ambasadora u BiH Majkla Marfija, pokušava završiti tu priču, a da bi to bilo urađeno, ostalo je još da joj se otme imovina. Vuku iz petnih žila.
Ono što je u ovoj priči paradoksalno, ali i još jednom ilustruje da je ta čitava koncepcija “državne imovine” pogrešna, može se vidjeti iz odluke supervizora za Brčko, u kojoj stoji da su Srpska i Brčko suvlasnici distrikta, odnosno imovine. Znači, to je kondominijum. Prema tome, kako je onda moguće da Srpska bude suvlasnik u ovom slučaju, a ne može kada je, recimo, u pitanju šuma na Romaniji ili Kozari?! Znaju oni sve to, ali krajnji cilj im je brisanje sive balkanske mrlje, a što podrazumijeva ulazak u NATO. Demokratija i međunarodno pravo za njih ne postoje. Bar ne u onom obliku koji ne podrazumijeva batinu. Drugi cilj im je da sve svedu na državnu imovinu da bi pojedine inostrane kompanije sa zapada njima zavladale, kao u doba Austrougarske.
U toj priči povuci-potegni, sada se osporava i proslava 9. januara. Samozvani Šmit poziva nadležne sudske i policijske organe da obrate pažnju ko će sve od javnih ličnosti prisustvovati ovom događaju. A onda je zaprijetio da će nametnuti i izborni zakon, mimo Parlamenta BiH, kao najvišeg zakonodavnog tijela. Međutim, Šmit, ali i ostali njemu slični, zaboravljaju da se Srpska ne može izbrisati gumicom. Međunarodno pravo će kad-tad ponovo zaživjeti. U međuvremenu ćemo i dalje pjevati pjesmu “Pukni zoro”. Kome smeta, neka ne sluša.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
