Nema nade
U oporavak poljoprivredne proizvodnje malo ko u BiH, a ko živi od tog mukotrpnog posla, zaista vjeruje.
Ti ljudi se iz sezone u sezonu suočavaju sa sve poraznijim brojevima u vezi sa proizvodnjom, uvozom, plasmanom koji čak ni u statistici više nisu dobri, a kamoli u realnim pokazateljima.
I tako je ,nažalost, u svim sektorima, od stočarstva, ratarstva, povrtarstva pa sve do voćarstva. Problema niko nije pošteđen.
Pritisnuti slabim prinosima, raznim bolestima koje napadaju farme, vremenskim neprilikama, niskom cijenom otkupa i višegodišnjim gubicima još jedan proizvodni ciklus dočekuju u neizvjesnosti zbog koje ne znaju ni kako da skroje ovogodišnje planove rada.
U kakvoj su poziciji, dovoljno ilustruje podatak da je uvoz žive stoke u BiH lani bio 40 puta veći do izvoza.
Na strano tržište domaći uzgajivači plasirali su magarce, svinje, konje i živinu u vrijednosti od 2,158 miliona KM, dok je, s druge strane, uvoz premašio 88,906 miliona KM.
Uzgajivači koza, ovaca i svinja su, blago rečeno, ogorčeni situacijom u koju su zapali. Zbog višegodišnje nerentabilne proizvodnje farme im zjape gotovo poluprazne, dok su oni sve siromašniji.
Niko od njih nema rješenje kako da se bori sa prekomjernim uvozom životinja i mesa, čijim cijenama ne mogu parirati. A manjka im znanja i za borbu sa vremenskim nepogodama koje “popasu” ljetinu u dobrom procentu svake godine.
Međutim, uprkos tome što se nedaće redaju jedna za drugom, stiče se utisak da ta situacija ne brine nikog u zemlji, izuzev one koji mukotrpnim poslovima u štali i njivi sebi obezbjeđuju koru hljeba. Čak i mnogi među njima gube osjećaj za borbu i dižu ruke od proizvodnje, naročito mlađe generacije kojima nije cilj nastavak tradicije i čuvanje ognjišta koje su podizali njihovi očevi i djedovi.
Pandemija virusa korona, kao i sukobi u Ukrajini su nas naučili da, ako nemamo svoju hranu, ne možemo se previše pouzdati u svijet. Uvoz, od kojeg toliko zavisimo, zakaže baš kad nam najviše treba.
Agrarni budžet i ove će godine biti 180 miliona KM, baš kao što je bio i lani, s tim da proizvođači očekuju pravedniju i logičniju raspodjelu novca. Priželjkuju upumpavanje desetina miliona maraka u direktnu proizvodnju, a ne kapitalne investicije, što je bio slučaj prethodnih godina. Jer šta im znače nove, moderne mašine kad su im štale i njive prazne? Od čega, na kraju, i da kupe te traktore kad ne prihoduju, pa sabiraju gubitke.
Nadležni, koji im kroje sudbinu, trebalo bi dobro da analiziraju situaciju i uvide ko to od jedne marke može napraviti deset, te da te sektore i subvencionišu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
