Foto: Agencije
Nelegalni referendum i ubistvo svata na Baščaršiji do krajnjih granica su radikalizovali situaciju u Sarajevu pa i u cijeloj Republici. Već uveče, 3. marta, u cijelom gradu i na njegovim prilazima osvanule su barikade i kontrabarikade, a u okolnim zgradama počeli su se pojavljivati snajperisti.
Komanda armije u tom momentu donosi procjenu da su ljudi na barikadama postali bukvalno glineni golubovi, pa se moralo energično reagovati, jer je prijetila opasnost da krv poteče ulicama. Prvo je pozvan MUP i u komandu je stigao ministar Alija Delimustafić i, ako mi sjećanje nije potpuno izblijedjelo, njegov zamjenik Jusuf Pušina i potpredsjednik vlade Enes Čengić, koji je od tada dobio nadimak "Čenga barikada". Vijećanje i umirivanje javnosti trajalo je do duboko u noć. Delimustafić i Kukanjac su se odmah složili, da bi se izbjeglo krvoproliće, rano ujutro treba zajedničkim snagama da uklone barikade. Kukanjac je preuzeo obavezu da pozove SDS i da ga obavijesti, a Delimustafić muslimansko rukovodstvo i njihove paravojske, a javno je saopšteno da će to biti zajednička akcija vojske i MUP-a, kako bi se građani umirili.
Te večeri Kukanjac je pozvao SDS, mislim da je to bilo u njihovom neformalnom sjedištu u hotelu "Holidej in". Javio se Rajko Dukić, čovjek koji je u stranci bio zadužen za vojna pitanja. Kukanjac ga je prvo izgrdio što izvodi djecu kao glinene golubove na ulice dok muslimani sa snajperima zauzimaju i kontrolišu okolne zgrade.
"Rajko, sklanjaj to da izbjegnemo veliku izgibiju!", insistirao je Kukanjac.
"Generale, ne soli nam pamet, mi tri naroda ćemo se prvo obračunati sa vama komunistima, pa onda između sebe!", odbrusi mu Rajko.
"Rajko, ja ujutro zajedno sa MUP-om idem da to silom skidam. Imam garancije da će isto raditi i muslimani. Budi razuman!"
Time se razgovor završio.
Ujutro rano, zabavio sam se nekim poslićima u kancelariji i nakon nekog vremena izađem i pitam Kukanjčevog sekretara kada se kreće.
"Živ ti meni, komandant je otišao prije pola sata!"
"Znaš li u kom pravcu?"
"Prvo će u Lukavicu, a onda dalje."
Alija Delimustafić
Istrčao sam u krug komande gdje nam je bio i vozni park i vidim u jednom službenom "opelu" sjedi vozač.
"Je l' ti voziš ovo?" - upitah.
"Da."
"Onda, pali, idemo!"
"Kuda?"
"Pravac Lukavica, što brže možeš i ne obaziri se na barikade. Samo šišaj!"
Prođemo Dobrovoljačkom i na Skenderiji prva barikada koju projurimo, malo dalje druga i nju bez pitanja i osvrtanja projurimo, pa na Grbavicu i uz Vraca. Tu nas opkoliše nekakvi kriminalci, koji su očigledno zaključili da je nastupilo bezvlašće i da mogu da pljačkaju sve što hoće. Htjeli su da mi otmu auto!
Otvorim prozor do kraja i isturim pištolj i vozaču kažem:
"Nema stajanja, gas, gazi sve!"
I tako stigosmo u Lukavicu, gdje pred zgradom komande, kod pukovnika Gagovića, komandanta kasarne, vidim komandantovu pratnju iz Zaštitnog puka. Ostavim vozača da me čeka, pa u zgradu na sprat kod Gagovića u kancelariju. Tamo su već bili Kukanjac i Boško Kelečević, njegov pomoćnik za bezbjednost i još neke starješine. Pridružim im se. Nedugo potom u kancelariju upade Vojo Maksimović, lokalni šef SDS-a, i odmah poče da viče na Kukanjca:
"Generale, hoćemo oružje i nećemo muslimanske oficire u vojsci!"
"Smiri se, Vojo", kaže mu Kukanjac, "ovo što ste napravili noćas je idiotizam. Izveli ste i vi i muslimani djecu kao glinene golubove da ginu!"
Opet će Vojo:
"Generale, hoćemo oružje i da istjeraš iz Lukavice muslimanske oficire i onog kapetana što si ga stavio na Mojmilo!"
Onda i Kukanjac postade do kraja grub:
"Vojo, budalo, ne lupetaj i ne pravi gluposti! Zašto ste prodali oružje muslimanima koga ste se dokopali, pa nas sada biju sa njim gdje god stignu. U Kotorcu su imali oko pet stotina naoružanih sa lovačkim i ručno pravljenim puškama. Sada imaju automatske puške kojima ste ih za novac naoružali. Hoćeš li da Aliji pošaljem Hadžiomerovića, najsposobnijeg oficira, da mu pravi vojsku? Neće oni da idu nigdje odavde, slobodno i uredno će raditi u kasarni u JNA, jer su zakleti oficiri. A ne daj Bože da mi dirnete tog kapetana na Mojmilu. Da nije njega i da vas nije spriječio otišao bi još jedan kamion oružja muslimanima. I nemoj mi slučajno dovoditi narod ovdje u Lukavicu na miting, jer ću im onda ja reći ko ih vodi. A sada bježi da te više ne vidim!"
Isprva nabusit, a potom manji od makovog zrna, pokunjene glave Vojo izađe.
Ubrzo kolona krene od barikade do barikade i, bogami, uspješno sve poskidamo, pa se od Stupa uputismo prema Rajlovcu. Kod "Đukić pumpe" srpska barikada, sa nekim energičnim čovjekom na čelu, neće da se ukloni. Kažu, prvo neka ide muslimanska, pa ćemo mi. Složimo se, odemo nekoliko stotina metara dalje, kada muslimani zahtijevaju da prvo ide srpska.
Vratimo se, uhvatim momenat i pozovem šefa barikade na stranu i kažem mu: "Skloni se i oni će, a kada se budemo vraćali od Rajlovca pripremi ljude i brzo zaposjedni i njihovu. Važno nam je da imamo ovu komunikaciju pod punom kontrolom."
Primijetio je to i shvatio i Kelečević pa mi dade znak da se slaže. I tako skinemo mi te barikade, a do Rajlovca još nekoliko uglavnom srpskih, koje poskidamo. Ali, postavimo na put jedan vojni punkt sastavljen od oficira iz vojne škole u Rajlovcu. Kada smo se vratili i kada smo prolazili pored sklonjene muslimanske barikade, iza nas odmah ispadoše neki ljudi i zaposjedoše je.
Vidi to i Kukanjac, a koji nije znao za moj marifetluk, i reče:
"E, ne vraćao se više, neka rade šta god hoće!"
Mislim da smo toga dana skidanjem barikada spriječili veliko krvoproliće.

Borislav Đurđević, rođen 1963. godine u Tesliću, oficir i novinar, jedan je od malobrojnih koji je tokom proteklog rata od Slovenije, preko Hrvatske, Sarajeva i kasnije do Glavnog štaba VRS neprestano bio u žiži događanja, tamo gdje su se donosile odluke koje su određivale istorijske tokove. U narednim sedmicama "Glas" će objavljivati odlomke iz njegove knjige "Sjećanja" koja bi uskoro trebalo da izađe iz štampe.
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (9): Odluka koja je odredila sudbinu Srpske
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (10): Kupres 92
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (11): General Fetahagić i Taib iz Klokotnice
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.