Iz mog ugla: Šta vlada svijetom

Glas Srpske 12.11.2007 00:00

Piše Tomo Marić

NEGDJE pred samu smrt revolucionar Rodoljub Čolaković, jedan od vodećih jugoslovenskih komunista, zapisao je, onako neobavezno, u običnom rokovniku "Soda - so Tuzla", ovu rečenicu: "On mene nije volio, a ni ja njega; ja sam znao sve o njemu, ali i on sve o meni i zato smo obojica sve godine ćutali." Njega - Josipa Broza - sumnjam da je iko iz njegove blizine volio, ali narod je bio zaluđen Titom. Vjerovao mu je bezgranično. Takva je sudbina svakog političkog vođe, faraonske harizme, i svi su se kroz istoriju ponašali isto, bez obzira na to da li vodili cijela carstva ili minijaturne kneževine, predvodili velike ili male narode. Istorija ih ne pamti baš po dobru, ona pamti Aristotela i njegovu poruku da vođa treba da bude gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti. U trenutku se postaje heroj, dok cijeli život treba da se postane dobar čovjek. Zbog toga svaki ozbiljan političar i svaki vođa naroda, za razliku od dobrog čovjeka, sa više žestine brani svoje zablude nego svoje vrline i spreman je da pogazi vlastitu savjest da bi se uspinjao stepenicama slave. Tako sam, ili otprilike tako, doživio viđenje života Rodoljuba Čolakovića koji je svu komunističku filozofiju i svoj odnos sa nedodirljivim Josipom Brozom smjestio u jednu jedinu prostoproširenu rečenicu. Iza njih i njihovog tumačenja (i vladanja!) svijeta, na Balkanu je ostalo zgarište koje je uništilo nekoliko generacija. Bez obzira na to, upravo kako kaže Rodoljub Čolaković, ko koga voli ili ne voli, za istoriju ne znači ništa, narodu i narodima treba istina života, dostojna čovjeka. Šta se danas događa narodima na tom istom Balkanu, okovanih nepovjerenjem jednih prema drugima, do najcrnje mržnje i bezgraničnog prezira? Nije li sve isto, samo malo modifikovano, prilagođeno trendu globalizacije, koja se i milom i silom, nameće kao opšti pogled na život i svijet. Izvjesni Britanac Pedi Ešdaun ovdje je razarao i onako razorenu zemlju, ubjeđujući jadne ljude kako on nas zapravo "mnogo voli"; ne čini li to, sa malo više šarma, ali u suštini istom metodologijom, i Slovak Miroslav Lajčak, pa sve do njegovog briselskog šefa, Španca Havijera Solane? (Po definiciji: voljeti se, ne znači gledati se međusobno, nego da svako svojim očima gleda u istom smjeru...) Kao svi novinari na prinudnom odmoru, sinoć sam u pitomoj Mlječanici dugo čitao nepročitane novine i do kasno gledao TV; baš takvu definiciju ljubavi među narodima čuo sam od Valonaca i Flamanaca. Belgijanaca tamo nema, čak ni u kosmopoličkom Briselu. Gdje je tu sada BiH u kojoj su uvijek teže posljedice ljutnje nego njeni uzroci? Dovoljno je ovlaš preletjeti saopštenje OHR-a od petka koji je odbacio prijedlog Republike Srpske. Odluka visokog predstavnika ostaje na snazi. Neprikosnovena kao zakon! Pa, čija je ovo zemlja - moja ili njegova!? On Miroslav Lajčak - pričao bi s nama o ljubavi i ubjeđivao nas kako nas voli; gospodine, nas interesuje naš narod i njegova sudbina. Zbog vaše priče o tobož pažnji i ljubavi, ne znamo šta nam goli život donosi. Dobra djela se razumiju samo ako se čine. Požutjeli listovi iz stare knjige podsjećaju i opominju, istovremeno: Ko ne zna, a zna da ne zna - dijete je - naučite ga... Ko zna, a ne zna da zna - spava - probudite ga... Ko zna i zna da zna - mudar je - slijedite ga... Ko ne zna, a ne zna da ne zna - opasan je... Šta danas vlada ovim svijetom?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.