Bečke šetnje: Fenomen javnog samouništenja

Glas Srpske 10.10.2007 00:00

(Specijalno za "Glas Srpske" iz Beča) Aleksandar MITROVIĆ

KAKVA god bila javna percepcija njihove upotrebe - tretirali ih kao kreativni stimulans, eksperiment na pomjeranju granica čulnosti ili kao akt na ivici kriminogenih aktivnosti - droge su sastavni i neodvojivi dio šou-biznis miljea. Kao takve, droge su uvijek dobrodošle u simplificirani svijet medijskih tumačenja, a njihovi slavni poklonici i konzumenti - svjesni naivne medijske slike koja njihovo autodestruktivno ponašanje prezentuje kao bunovništvo i prezir prema malograđanskom moralu - nimalo uplašeni negativnim publicitetom, svoje nezdrave životne navike rado dijele s javnošću. Istorija medijske glorifikacije korišćenja droga seže daleko u prošlost. Jedan od prvih procesuiranih slučajeva zloupotrebe opijata - ako se tako može nazvati konzumiranje marihuane - koji je izazvao veliku medijsku pažnju, desio se, u Holivudu, krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, kada je famozni Robert Mičam osuđen na, simboličnu ali dovoljno upozoravajuću, zatvorsku kaznu. Treba li reći da je taj događaj ne samo učvrstio Mičamov status obožavanog holivudskog kulera, nego je, neočekivano, djelovao poput jakog vjetra u leđa njegovoj glumačkoj karijeri. Iz tog, ili nekog sasvim drugog razloga, najpromptniji objekat pažnje žute štampe i najpoznatiji stanovnik naslovnih strana bulevarskih magazina, divlji dečko britanskog popa, lider "Bebišemblsa" Pit Doerti, ne pokazuje ni najmanju želju za mijenjanjem svojih životnih navika. Iako ta njegova rutina podrazumijeva, javnosti već pomalo zamorni scenario - droge, zavisnost, hapšenja, klinike za odvikavanje - ono što tu farsu, još uvijek, drži u fokusu medija je njegova srceparajuća, uzaludna, romansa sa fatalnom zavodnicom i džanki ikonom iz svijeta visoke mode, Kejt Mos. Kada proniknemo u smisao kompletne Doertijeve javne slike, i degutantnog medijskog insistiranja, postaje nam kristalno jasan plan po kom bi nesrećni Doerti - nošen sviješću petogodišnjeg djeteta i nagonima uplašene životinje - postao savršen nasljednik na upražnjenom mjestu pokojnog Sida Višiza. Breme medijske pažnje i teret slave gotovo podjednako stimulativno djeluju na uspješnost karijere britanske divlje djevojčice i omiljene partibrejkerke krhke vanjštine, vlasnice frapantno sugestivnog soul glasa, Ejmi Vajnhaus. U njenoj javnoj slici lako je prepoznati već viđeni scenario - zavisnost, klinike za odvikavanje (iz kog se iznjedrio pop dragulj "Rehab") - ali teško razlučiti razloge nekontrolisanom nagonu za samouništenjem - tako intenzivnom i tako proporcionalnom veličini talenta - nezabilježenom od vremena Bili Holidej. Raspravi o fenomenu samouništenja Ejmi Vajnhaus, koja se u formi javnog foruma proteže engleskom štampom, priključili su se i notorni tipovi (valjda kao stručnjaci za pitanje zavisništva) Kit Ričards i Mik Džeger, iskazujući zabrinutost za njeno zdravstveno stanje, koje je, prema opštem (stručnom i laičkom) mišljenju, alarmantno. Ako je tačna priča da je poruka na telefonskoj sekretarici Stiva Erlea, američkog trubadura i još jednog osvjedočenog poročnika i prestupnika, glasila otprilike: "Vani sam, ganjam maloljetnice, pucam se heroinom i mlatim policajce!", onda maštovitijem čitaocu nije teško zamisliti poruku na telefonskoj sekretarici Pita Doertija: "Ni sam ne znam gdje sam, pucam se čim stignem i borim se s paparacima!", ili poruku na sekretarici Ejmi Vajnhaus: "Jednom sam nogom iznad ponora, ne ostavljajte poruku, pitanje je hoću li se ikad vratiti!".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.