Gubimo srpski jezik

Anita Janković-Rečević

Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori, a da maternji treba čuvati poput sopstvenog doma i djeteta. Da je jezik podloga nacionalne kulture, odlika naroda koji ga govori i da dokle god živi jezik, dokle ga njegujemo, čitamo, pišemo i izučavamo, dotle živimo i mi s njim.

Uprkos tome što se odjek ovih riječi provlači kroz naše živote, što znamo njihovu težinu, sve češće padamo na ispitu očuvanja sopstvene tradicije, kulture i jezika.

Srpski jezik i ćirilica, čini se, nikada nisu bili ugroženiji i to ni od koga drugog do od sopstvenog naroda. Kao da je malo što ga napadaju razni priučeni poznavaoci istorije krsteći ga novim imenima i pripisujući drugim narodima, svako od nas dodatno ga skrnavi svakim izgovorenim OK “sori”, “baj” “lajk”, “maj frend”, “si ju” i morem drugih stranih riječi koje se svakodnevno čuju u našem govoru. Mlade generacije pod uticajem interneta i modernih tehnologija čak i prve riječi izgovaraju na engleskom jeziku.

Roditelji svoju tek rođenu djecu bombarduju crtaćima na stranim jezicima i sa velikom ponosom i radošću im plješću kada umjesto tata ili mama izgovore “dad” ili “mam”, proglašavajući ih malim Ajnštajnima.

Apeli logopeda o sve većem broju dvogodišnjaka i trogodišnjaka koji pune njihove ordinacije jer ne znaju ni riječ na maternjem jeziku alarm su za uzbunu. 

Najporaznija je činjenica da te mališane gramatici i domaćoj književnosti, po svemu sudeći, neće imati ni ko da podučava jer se ove godine od nekoliko hiljada upisanih brucoša u RS tek njih 28 odlučilo za studij srpskog jezika. 

Problem je što i oni koji već podučavaju djecu, čini se, nisu na visini zadataka. Djela Đure Jakšića, Ive Andrića, Jovana Dučića, koja su sastavni dio lektira, učenici izbjegavaju poput kuge, a i zašto da čitaju i da se pate kad nastavnici visokom ocjenom nagrade i prepisivanje tuđih recenzija s interneta.   

Odnos prema ćirilici nije ništa bolji. Gotovo da je nemoguće pronaći prodavnicu, kafić, preduzeće ili pekaru čiji je natpis ispisan ćirilicom, a o ličnim potpisu građana suvišno je i govoriti.

Zadatak srpskih lingvista, nacionalnih institucija, ali i političara je da porade na širenju svijesti građana o značaju pisma i jezika, ali i da razmisle o uvođenju časova srpskog u vrtiće, ali i kao obavezan predmet na sve fakultete. Jer, u suprotnom, dok mi izigravamo Engleze, sve ono što su nam preci ostavili u amanet, a Vuk s velikom ljubavlju sakupio i reformisao, mogli bismo trajno izgubiti.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana