"Sjećanja" Borislava Đurđevića (11): General Fetahagić i Taib iz Klokotnice

Dolaskom Unprofora general Aksentijević je postavljen na mjesto šefa tima za saradnju sa istim, a na njegovo mjesto, pomoćnika komandanta Armije za moral i pravne poslove, postavljen je general Muharem Fetahagić, dobričina, ubijeđeni Jugosloven, tih i pomalo smušen i prepadnut.

U njemu se odvijala borba između onoga što je činilo suštinu i smisao njegovog života, a to je Jugoslavija, i pritisaka da odjednom postane muslimanski general. Primijetio sam da sve to što se događalo jedva podnosi pa sam ga pomalo i tješio. Posebno mu je teško palo, mislim da je to bilo 7 aprila, kada je na pres-konferenciji u Domu JNA pročitao usaglašeno saopštenje komande Armije, za koga je naknadno utvrdio da ga kompromituje kod muslimana, a uglavnom ga je sam pisao, uz našu malu pomoć. Bio je rodom iz Gračanice, iz mjesta Klokotnica, nadomak Doboja.

Jednom prilikom, dan-dva pošto što sam se vratio sa Kupresa, zateknem ga da razgovara sa nekim Taibom i savjetuje ga da ne započinje i ne srlja u rat. Kada me vidio malo je spustio slušalicu i počeo da mi se jada da se neki Taib proglasio komandantom Klokotnice kod Gračanice, a nadomak Doboja, i da hoće da krene na Doboj, jer se plaši da JNA i Srbi ne krenu na njega. Uzmem kartu i pogledam, sve mi je bilo jasno, i predložim Fetahagiću da taj problem riješimo na najmirniji način. Pitam ga koliko Taib ima oružja. Kaže nema nešto posebno, čak svi nemaju ni puške. Predložim da kontaktiramo sa komandom u Doboju i da Taibu pošaljemo jedan kamion pušaka, a da se on povuče koji kilometar nazad i organizuje odbranu sela tačno na ivici i da se ne primiče tunelu i Svetlečoj, dominantnom prostoru sjeveroistočno od Doboja, jer će time izazvati oštru reakciju Vojske. Kaže mi Fetahagić da on to ne može uraditi jer ga niko u Doboju neće poslušati. Kažem mu da ću ja to urediti, samo neka dogovori sa Taibom. I, Taib pristade da posluša zemljaka, generala, za koga je izgleda smatrao da je moćan i da vedri i oblači u Sarajevu.

Odem odmah do pukovnika Ratka Kataline, jer nisam našao Boška Kelečevića, načelnika za bezbjednost u Armiji, i do pukovnika Dušana Kovačevića  pomoćnika za pozadinu. Izložim im plan ojačavanja veoma važne, a rovite istočne i sjevernoistočne  linije ka Doboju, a koju je ugrožavao upravo agresivni Taib. Ideja je bila da Taibu damo nekakve tandžare, da se on povuče nazad koji kilometar do samog sela, a da brzom akcijom odmah taj prostor zaposjedne jedna četa neke od jedinica iz Doboja. Tako bismo otklonili opasnost od Doboja sa te strane.

Tako i bi. Zadovoljni i Fetahagić i Taib, a, bogami, i ja.

Sutradan, opet generala zove Taib, a ja se za svaki slučaj ne odmičem iz kabineta. Govori generalu da je sve prevara, da su "četnici" zaposjeli sve do ulaza u selo. Pita ga Fetahagić da li je stiglo oružje, Jeste, kaže Taib, ali tanko je to u poređenju s čime su oni došli. Gleda mene dobri general i očima pita šta je ovo. Slegnem ramenima i kažem: "Ja sam, generale, preduzeo da im po dogovoru, od komandanta garnizona u Doboju Ćazima Husića, obezbijedim kamion pušaka i savjest mi je čista."

Ćuti on, i poče se pakovati. Kaže mi:

"Boro, da se pozdravimo. Nije mi dobro, ja odoh u Vojnu bolnicu, de javi vozaču da me čeka.."

Tako je Fetahagić boravio u Vojnoj bolnici nekoliko dana, a kojoj je  komandant bio energični pukovnik  Tomo Taušan, da bi se uputio svojoj kući i nije bio od koristi ni muslimanima koji su ga zbog onoga saopštenja od 7. aprila gledali sa podozrenjem do kraja života.

Murat Šabanović

Jedanaestog aprila, kada sam sav potresen pokoljem nad Srbima, doletio sa Kupresa, i bio na izmaku snaga zbog stalnog povraćanja od scena koje sam vidio, u Višegradu je neki ludi Murat Šabanović tvrdio da je zauzeo branu hidrocentrale i da će je srušiti. Kukanjac je odmah pozvao generala Ojdanića koji je bio komandant Užičkog korpusa da vidi o čemu je riječ. Uskoro ga je Ojdanić obavijestio da je Murat izolovan i da je on sa jednom četom već zaposjeo branu i sve najvitalnije tačke na njoj i da taj ludak puca praznom puškom.

U to vrijeme uživo je tekao javni razgovor Murata sa Alijom Izetbegovićem, a pozvali su javno i Kukanjca da se uključi.

Kažem mu: 

"Generale, nemojte, to je predstava!"

"Ma hoću malo da se zezam!" - veli Kukanjac.

Pošto se on u tom momentu presvlačio u maskirnu uniformu koja je imala oprtače, koje nije još bio zakačio i vukli su se po podu, hvatam za oprtače i kažem mu: "Generale, morate me poslušati, ne javljajte se! Neka oni prave predstavu bez nas!"

Uprkos tome, Kukanjac dođe do interfona i poče razgovor utroje sa molbom Muratu da to ne čini, a svjestan da Murat više nije u mogućnosti ništa da napravi. Moguće da je to znao i Izetbegović. Nisam to mogao slušati, i izašao sam u svoju kancelariju. Uskoro dođe Kukanjac do mene:

"Mali, znam ja da si pametan i da ove stvari znaš, zato si tu, pa i da mi ne daš da pravim gluposti i zato svaka ti čast, ali mogu i ja nešto bez tebe da odlučim."

"U redu, generale, ali ovo sve što se događa je istorija, ovaj razgovor sa Muratom zasjeniće sve što ste odlično napravili. Ko vam ne bude želio dobro, izrugivaće vam se, a ko bude želio dobro, neće imati gdje da kaže istinu."

Često sam godinama kasnije sa njim razgovarao. Služio sam mu kao terapija od silnih napada raznih političkih skorojevića. Uvijek mi je govorio:

"Tebe sam trebao poslušati!"

Nekih desetak dana prije nego što će umrijeti požali mi se u telefonskom razgovoru:

"Mali, ti si mi i bio i ostao rijetki prijatelj koji mi želi dobro i koji zna istinu. Tebe sam trebao slušati."

Osjetio sam da je i zaplakao.

Ganićev ratni plan

Negdje polovinom aprila iz Predsjedništva pošalju zahtjev da Ejup Ganić želi da razgovara sa vojnim vrhom. Kukanjac kaže:

"Sa tim bolesnim lažovom ja ne razgovaram."

U tom momentu se, nekim poslom, u komandi nalazio i komandant Tuzlanskog korpusa general Savo Janković. Pokazujući na mene, kaže njemu Kukanjac:

"Savo, uzmi ovog malog sa sobom i idi ti. Bio si političar i ministar, pa bolje od mene razumiješ lažove, a imaš i izvježban želudac za njih."

I zakažemo sastanak u salonu Doma JNA istog dana u 12 sati. Kada smo sjeli, njemu Savo odmah s prsta:

 "Što si me neki dan htio ubiti u Živinicama?"

"Kada, kako?" -  iznenadi se Ganić.

"Pa kada si pred moj sastanak u Domu kulture sakupio svoje da demonstriraju i, kao biva, traže hljeba, a trebalo je da izvrše atentat."

"Da, da, bilo je tu i budala koje su tražile hljeba", prisjeti se Ganić, ne shvatajući da je priznao da stoji iza pokušaja ubistva komandanta Tuzlanskog korpusa.

Suština sastanka, koga je on tražio, je njegovo otvoreno iznošenje ratnog plana muslimana u BiH i njihovih dogovora sa Hrvatima.

"Generale, zahtijevamo da se na sjeveru povučete deset kilometara od Save na jug, a mi smo dogovorili sa Hrvatima da oni uđu u taj prostor sa svojim jedinicama. To će nam biti najbolja garancija za mir."

General ga je pitao da možda nešto nije pobrkao u glavi i ako ubuduće želi da nam uzima vrijeme da smisli nešto pametnije.

Nakon pola sata razišli smo se uz još jednu potvrdu da muslimani zajedeno sa Hrvatskom planiraju totalni rat u BiH, nastavljajući da vrše zločin protiv mira na koga je Izetbegović pristao u Celju godinu dana ranije.. Čak su bili usvojili i cijeli ratni plan.

Svjedok

Borislav Đurđević, rođen 1963. godine u Tesliću, oficir i novinar, jedan je od malobrojnih koji je tokom proteklog rata od Slovenije, preko Hrvatske, Sarajeva i kasnije do Glavnog štaba VRS neprestano bio u žiži događanja, tamo gdje su se donosile odluke koje su određivale istorijske tokove. U narednim sedmicama "Glas" će objavljivati odlomke iz njegove knjige "Sjećanja" koja bi uskoro trebalo da izađe iz štampe.

Povezani tekstovi:

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (9): Odluka koja je odredila sudbinu Srpske

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (10): Kupres 92

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.