Stevo Grabovac, književnik, za “Glas Srpske” o novom romanu: Dao sam zločincima i žrtvama ljudsko lice

Rekao je ovo za “Glas Srpske” književnik Stevo Grabovac, objašnjavajući zašto njegov drugi roman nosi naziv “Poslije zabave” (Imprimatur), jedno relaksirajuće ime iako mu sadržaj ne može biti dalje od pojma zabave. Nasljednika svog sjajnog prvenca “Mulat, albino, komarac”, Grabovac će predstaviti publici sutra na festivalu književnosti “Imperativ”. Ovaj festival biće otvoren večeras u Banskom dvoru i trajaće do subote.

Kako dodaje, naslovom je htio dodatno da uhvati jednu vrstu opsesije ovih prostora sopstvenom prošlošću i njenom naknadnom rekonstrukcijom, u konkretnom slučaju rekonstrukcijom zločina nad pobijenom romskom djecom u Brodu, početkom građanskog rata u BiH, a koji na neki način veže sudbine glavnih junaka u roman koji pokušava istražiti duboku prirodu zla u čovjeku.

- Na ovom prostoru je previše tih  stvari koje se dešavaju poslije. Poslije zabave, poslije posla, poslije rata, poslije zločina. Jedna izražena sklonost naknadnoj rekonstrukciji prošlosti koja može biti zanimljiva, ali ne može tu prošlost promijeniti. Početna ideja je bila da se sve priče u romanu ispričaju u noći poslije zabave. Tokom pisanja dosta se stvari promijenilo, ali sam na kraju zadržao lepršavi i poletni naziv iza kojeg se kao njegov kontrast kriju mračne i teške stvari - kaže Grabovac.

GLAS: Citat Roberta Bolonja na početku knjige “I onda počinje oluja govana” ima dublje značenje od posvete, jer naspram onog što slijedi reklo bi se da je to pristojan opis onog što će se sručiti na čitaoca?

GRABOVAC: U suštini ta je rečenica bila dobar motiv za pisanje romana. Obuhvatila je velik dio onog što je prethodilo njegovom pisanju, nekih pozadinskih dilema. Pomenuta rečenica presjekla je moja razmišljanja jednostavnom porukom. Ne postoji način da ostanete čisti kada se na vas sruči takva oluja. To je jedna književna klackalica kako pristupiti pisanju, pošto sam se bavio teškim i ozbiljnim stvarima, ali sam na kraju shvatio, to je samo pisanje, to je fikcija, a ne stvarnost. Ova rečenica bila mi je jedna vrsta lajtmotiva da sam proces, bez obzira na težinu teme, ne shvatim ozbiljno koliko god to grubo zvučalo kada se izgovori, a još više kada se knjiga pročita.

GLAS: U ratu 90-ih razmjere zločina i stradanja je teško pojmiti, ali stradanje romske djece u Brodu, koje je neka vrsta centralnog motiva oko kojeg se pletu sudbine junaka, prevazilazi prirodom svog zla i ljudsko poimanje istog. Koliko je bilo teško napisati roman, izaći iz njega emotivno neokrznut i kao ljudsko biće i kao pisac?

GRABOVAC: To je bio i najteži dio procesa nastanka romana, najteži dio bilo čega što sam napisao u životu. Za priču oko koje se kristališe roman znao sam godinama. Ono što mi je bilo fascinantno u svemu je činjenica da se zločin otkrio početkom ovog vijeka. Pokrenuta je navodno neka istraga od koje, koliko sam upućen, ništa nije bilo, zataškana je ili skrajnuta i umjesto epiloga dobili smo neku vrstu urbane legende. Nisam istražitelj niti dokumentarista, koji se ekspertski bavi tim slučajem, već me je kao čovjeka i pisca privukla sudbina nezamislive tragedije koja je izblijedila i ostala poluzaboravljena na margini javnih interesa. To je monstruozan događaj, iako ni ta riječ ne može objasniti to što se desilo početkom rata u Brodu. Kako se desilo da je jedan takav događaj potisnut iz kolektivne svijesti i da danas, manje ili više, nikog ne zanima, nešto što sam u jednom momentu očajničke ironije opisao kao nešto što bi i samog Sotonu zgrozilo. Istraživao sam ne samo taj slučaj, nego i neke druge slučajeve trgovine ljudskim organima. I ono što je šokiralo i više nego sam čin koji je odvratan sam po sebi je statistička okrutnost u odnosu prema zločinu, da su ljudi u takvim zločinima samo medicinske brojke, da se niko ne fokusira da su to stvarna ljudska bića, osobe od krvi i mesa. Tu uskače književnost da im da lice, identitet, porijeklo i motiv.

GLAS: U romanu se provlači dva motiva zla. Jedan onaj lični koji prati sudbinu glavnog junaka ili likova poput Zeke. Sa druge strane postoji i motiv industrijskog zla, zloslutnog niza brojeva bolničkog tržišta, okrutnog i sterilnog da obično psihopatsko ljudsko zlo na momente djeluje, nećemo reći prihvatljivo, ali ipak donekle razumljivo?

GRABOVAC: Proces pisanja bio najzahtjevniji dio zadataka i morao sam pribjeći zanatskim rješenjima, kako bih napravio određenu vrstu otklona od stvarnih događaja. Jasno je da govorim o stradanju te djece i krađi njihovih organa, ali nisam se direktno fokusirao na taj događaj, jer da sam pisao o tome kako sam saznao da se to stvarno dešavalo, bojim se da bi posljedice bile teže i za mene i za čitaoce. Zbog toga sam posegnuo za postupkom koji se zove oneobičavanje, kojim nešto poznato činite nepoznatim. U ovom slučaju konkretno, davanje ljudske osobine, osobi koja čini neljudski zločin. Možda je priroda zločina neshvatljiva ljudskom umu, ali ipak, iza njega stoje ljudska bića. Šta su ona? Kakva patologija stoji iza njihovih postupaka? Koja potreba njih pokreće? Šta je odredilo njihovu prirodu. To je neka druga priča. Zbog toga ni žrtve u romanu nisam prikazao kao nevine anđelčiće. I oni su ljudska bića, s manama i vrlinama. Stvarna su bića, povezana nečim zlokobnim što prevazilazi stvarnost.

GLAS: U vašem prethodnom romanu “Mulat, albino, komarac” izbjegli ste davanja imena zločincima kako biste usmjerili fokus čitaoca na samu bezličnost zla, a u ovom romanu jedna od najmonstruoznijih figura nosi simpatični, skoro dječiji, nadimak Zeko?

GRABOVAC: Jasno je da sam to učinio radi kontrasta imena i prirode osobe koja ga nosi. Koliko god ime/nadimak bilo simpatično, sam Zeko čak i ne izgleda simpatično. Dešava se da kinematografija ili književnost često romantizuje zlikovce, ja sam im samo želio dati ljudsko lice. Zeko je prikazan kao izrazito ružna i glupa osoba. Nisam želio te zlikovce prikazati kao lijepe ili inteligentne osobe iz američkih serija (ne svih,  naravno), već kao ljudski talog, koji se izvlači iz zločina zahvaljujući sreći ili ratnim okolnostima, u kojima je njihova prava priroda dobila idealnu priliku da se nekažnjeno pokaže u pravom svjetlu ili pravom mraku. Idealno mjesto, vrijeme i prilika da se počini zločin bez kazne.

GLAS: U knjizi postoji rečenica “čovjek može izaći iz rata, ali rat nikad ne izađe iz njega”. Koliko je pisanje Vaš način da se ta dva pola (čovjek i rat) udalje makar na pristojnu razdaljinu?

GRABOVAC: Rat je trauma. Bez obzira kako si kao pojedinac prošao u njemu, ako si ga doživio, ostavio je određene posljedice. Pisanje ili bilo koje drugo bavljenje umjetnošću je jedna vrsta suočavanja sa tom traumom i način da je prevaziđeš koliko je to moguće. Zvuči kao klasična lekcija iz psihologije, ali to je istina. Kada ne pričaš o traumi i potiskuješ je u sebe, imaćeš sigurno kasnije problem. Meni kao piscu svakodnevno govore: “Nemoj ponovo o ratu”!, “Nećeš valjda opet o ratu”?,”Dosta nam je rata”!, “Sve drugo, osim o ratu”? Zašto? Zašto se bojimo toga. Zbog čega da se pretvaramo kao da se ništa nije desilo. Nismo se igrali žmurke. Ubijali smo i mučili jedni druge na nezamislive načine. I sada, ako se pravimo kao da ništa nije bilo, to se nije desilo. Ne govorim, naravno, o stranama u ratu, već prije svega ratu iz vizure pojedinca. O sukobu unutar samog sebe. Književnost je moj način da to prevaziđem ili da živim s tim u sebi.

GLAS : Glavni junak na kraju romana decidno kaže da se sutra više neće ničeg sjećati, ali koliko je zaborav način da se nastavi dalje?

GRABOVAC: U ovom slučaju se posljednja rečenica romana donekle referiše na smrt. Na konačni zaborav. Pokušao sam da na neki način naglasim tim krajem romana da prije tog konačnog zaborava, koji donosi smrt, treba pokušati nešto napraviti sa vlastitim životom. Jedna od važnijih stvari utkanih u temelje postojanja ljudske civilizacije je negiranje smrti i ljudsko odbijanje da je smrt kraj. Naravno, ne treba dići ruke od svega, već  prihvatiti da smo smrtna bića, da treba da budemo svjesni da moramo biti bolji ljudi, jer je prolaznost života munjevita. Da ne smijemo dozvoliti da nam život prođe pored nas, jer se plašimo onog što će na kraju snaći sve.

GLAS: Roman donosi zanatski pomak u žanrovskom smislu, ulazak u stilsku formu trilera. Koliko vam je to bilo zanimljivo za pisanja nakon naturalističkog tona prvog romana, te autobiografske fikcije koja se istina i ovdje pojavljuje, ali u daleko manjem procentu?

GRABOVAC: Nešto sam od toga činio svjesno, nešto nesvjesno, ali sam želio iskoristiti elemente žanrovskog pisanja, pošto postoji taj momenat istrage koji se provlači kroz dobar dio knjige. Nije to klasični kriminalistički triler, ali nije ni postmodernistički roman o imaginarnoj potrazi za sobom ili identitetom. U njegovoj suštini postoji stvarni zločin, istraga, misterija i horor, tako da se nametnula potreba da koristim žanrovske motive u njegovom pisanju.

Linije priče

GLAS: Roman nosi nekoliko linija priče koje se na kraju sklapaju u cjelinu, djelujući kompaktno i zaokruženo. Kako ste ga pisali, sporo, brzo, u konstantnom ritmu ili sa prekidima?

GRABOVAC: Roman jeste zbirka različitih priča, različitih romana. Podijeljen je na periode koji su posljedica ideja za pisanje nastalih u različitim vremenskim periodima, tačnije, koje sam zapisivao pa odbacivao godinama. Proces pisanja potrajao je nekih godinu dana aktivnog rada, tokom kojih sam spojio sve rukavce priče u cjelinu. Bilo je tu pisanja i odbacivanja, velike pomoći ekipe “Imprimatura”, prijatelja koji su čitali rukopis, ali na kraju čini mi se da je to knjiga koju sam želio da napišem. Možda je uznemirujuća, možda je strašna, ali to je samo knjiga i ako sam ja uspio da izađem iz nje, vjerujem da će i čitaoci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.