Đorđe Nešić za "Glas": Ono što ostaje su riječi, odnosno jezik

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Đorđe Nešić, književnik i publicista, čija bi knjiga zavičajni rječnik "Luk i voda" ovih dana trebalo da ugleda treće izdanje, komentarišući da se temelj njegovog zavičaja Slavonije, sadržan u naslovu knjige, kao osnova svakog jela nije promijenio u proteklih 15 godina, ali da je taj prostor navikao na promjene jer je privilegija živjeti u njemu.

- Moj zavičaj Slavonija, koja se naslanja na Srem, Baranju i Bačku, oduvijek je bila turbulentan prostor gdje su brojne vojske prolazile i narodi se odseljavali i doseljavali. Još u rimsko doba, pokraj ondašnje Murse (današnjeg Osijeka), odigrala se jedna od najvećih bitaka za tron između pretendenta i vladara u kojoj je navodno izginulo 54.000 vojnika. Nova su vremena, nove su seobe i novi poticaji na njih. Rat i poslijeratna (ne)perspektiva znatno utiču na demografsku sliku Slavonije, ali ne sumnjam da će se neko naseliti na plodnu, nekad bogatu zemlju. Privilegija je uvijek bila živjeti uz velike rijeke kao što su Dunav i Drava - rekao je Nešić.

GLAS: Drugo izdanje govori da je pozitivna reakcija čitalaca na zavičajni rječnik možda iznenadila i Vas kao autora, posebno što se potencijalni čitaoci nalaze rasijani od Irske i regiona do Novog Zelanda. Da li ste očekivali tako lijepu reakciju kada ste pristupili stvaranju ove veoma zanimljive i vrlo bogate knjige ili je to prosto djelo koje je moralo biti napisano?

NEŠIĆ: Kad se piše uvijek se, barem podsvjesno, imaju na umu potencijalni čitaoci. Pisanje zavičajnog rječnika nije bilo pretenciozno. Cilj je bio da se neke stare, a zaboravljene riječi, kao i riječi koje tehnološkim razvojem izlaze iz upotrebe i svakodnevnog govora sačuvaju za nove generacije.

Namjera i namjena su bile lokalnog karaktera, ali jezik je logos, on svaku riječ veže s onom koja je bila na početku, tako da se svaki rječnik priklanja vaseljeni jezika. Kad sam radio na prvom rukopisu rječnika shvatio sam da je posao beskonačan, da se to može raditi cijeli život i opet se ne može doći do kraja. Zato sam u jednom trenutku stao, ne stremeći broju obrađenih riječi, nego njihovoj reprezentativnosti.

GLAS: U knjizi "Strune", promovisanoj nedavno u Banjaluci, sabrali ste poeziju koja je dijelom inspirisana ostavštinom poznatih sunarodnika i sugrađana poput Milutina Milankovića, ali i brojnim sudbinama manje poznatih sunarodnika razvijanih seobama na sve četiri strane svijeta? Nekako smo uspjeli staviti u sjenu naučnog velikana poput Milankovića, da li bi trebalo onda da brinemo o sjećanju na manje poznate sunarodnike?

NEŠIĆ: U povećanju brzine življenja na koju nas tjera savremeni svijet mi smo stavili u sjenu sve pa i same sebe.

Pitanje je kada ćemo i da li ćemo iskoračiti na sunce i sagledati svijet u njegovoj suštini, a ne samo u sjeni koju baca. Tom iskoraku pridonosi kultura sjećanja, a ne kultura zaborava koju mi njegujemo. U tom smislu je i značaj odnosa prema Milankoviću, Tesli, Pupinu, Miki Alasu, da nabrojim samo par važnih naučnika svjetskog značaja. Jedan ciklus knjiga "Strune" nosi naziv "Preslikavanja". Nastao je na fenomenologiji preslikavanja Mihajla Petrovića. To nije kopiranje, nego nalaženje zajedničkog u opštem na čemu počiva svijet. Pa i kosmos i kosmičke pojave su vrsta preslikavnja. Sunce se preslikava na našoj planeti stvarajući naš vidljivi svijet.

GLAS: Kada pominjemo Milankovića vaš rad i rad ljudi okupljenih u okviru naučnog centra "Milutin Milanković" jeste pravo malo pozitivno čudo u moru loših vijesti, koje stižu sa tog prostora. Kako je došlo do stvaranja tog centra, šta sve spada u njegove aktivnosti i kakvi su dalji planovi ove ustanove?

NEŠIĆ: Novinski prostor je sužen za cjelovitu priču o Kulturno-naučnom centru "Milutin Milanković" u Dalju.

Stoga, samo par osnovih informacija. U rodnoj kući Milutina Milankovića, spratnici s kraja 18. vijeka, osnovan je 2009. godine KNC "Milutin Milanković", sa namjerom da se uredi stalna postavka izložbe o životu i djelu Milutina Milankovića i da edukativnim pristupom, prije svega mladim posjetiocima približi djelo ovog, prema agenciji NASA,  jednog od petnaest najvećih naučnika svih vremena koji su se bavili planetom Zemljom. U proteklih petnaest godina uređena je izložba na visokom tehnološkom nivou sa desetak unikatnih geomehaničkih modela. U dvorištu je smještena mala automatizovana astronomska opservatorija, s pet teleskopa. U izgradnji je veliki Milankovićev planetarijum, a nedavno je pred ulazom instaliran Milankovićev sunčani sat. Pored prihvata posjetilaca i edukacije o Milankovićevoj matematičkoj teoriji klime, centar je do sada organizovao pet naučnih skupova i objavio pet zbornika radova.

Namjera nam je da centar postane stalna destinacija školskih i studentskih ekskurzija, a kada opremimo potkrovlje kuće biće to mjesto gdje će se mladi naučnici permanentno baviti Milankovićevim radom, jer je to čovjek čije ime nose krateri na Marsu i na Mjesecu.

GLAS: Od zbirke "Crv sumnje u jabuci razdora" proteklo je skoro 40 godina, proživjeli ste u međuvremenu pravu buru istorijskih događaja koji bi mogli inspirisati čitavu diviziju poeta, a kamoli jednog pjesnika. Stara kletva kaže: "Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima", ali kako pisati književnost u zanimljivim vremenima kad smo svjedoci da mašta svako malo ustukne pred raskoši stvarnosti?

NEŠIĆ: Bilo je burno, zanimljivo, teško, ali i lijepo. Ratovi, seljakanja, egzistencijalne borbe, usponi i padovi... Što se poezije tiče tu mašta nikada neće ustuknuti pred izazovima raskošne stvarnosti. Poezija je više u komunikaciji s dubljim slojevima jezika, nego s neposrednom stvarnošću, a i kada se inspiriše svakodnevicom poezija se trudi da u detalju uoči cjelinu, u pojedinačnom opšte, a u prolaznom stalno. Proza je tu na mnogo većim iskušenjima. Bez obzira na hiperprodukciju romana poezija je danas, iako gurnuta na sve moguće margine, prema sudu većine kritičara bolji dio srpske književnosti. 

GLAS: Neko napisa za Vas da ste Srbin u Hrvatskoj, Prečanin u Srbiji, tokom cijele karijere pokušavaju vas književno i jezički klasificirati, ali Vi se tvrdoglavo opirete bilo kakvom svrstavanju u dobro poznate fioke, osim možda one dunavske?

NEŠIĆ: Sve te geografske odrednice su promjenljive kategorije. Zaspite u jednoj, a probudite se u drugoj državi. Ono što je stalno i nepromjenjivo jeste pripadnost srpskoj kulturi i srpskom jeziku.

Djeca

GLAS: Zanimljivo je vaše poetsko obraćanje najmlađim u knjizi "Štuka kod zubara", koja jeste pisana sa mnogo humora i jezikom bliskim djeci, ali njenu poetsku ozbiljnost ne može niko osporiti starosnom kategorijom publike, kojoj je prvenstveno namijenjena?

NEŠIĆ: Jedan od recenzenata knjige, pjesnik Blagoje Baković, nazvao je "Štuku kod zubara" knjigom za djecu i dorasle. Knjiga je pomalo neobična tematski, jer su pjesme o ribama rijetke, za razliko onih o žabama, na primjer. Takođe je i leksički zahtjevna jer ima dosta za djecu "teških" i neobičnih riječi. Međutim, Duško Radović u jednoj pjesmi kaže: „Deca vole čudne reči, kao što su..." pa ih nabraja. Vjerujem da će humor, odlične ilustracije Mirka Vukovića i dobra oprema knjige biti primamljivi najmlađim čitaocima. Tome će možda doprinijeti i to da je Slavko Bubalo, kompozitor i pjevač iz Vukovara, već komponovao muziku za šest pjesama iz ove knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.