Jovo Čulić, književnik: Djeca treba da budu u prirodi, a ne da je gledaju na slikama

Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Jovo Čulić govoreći o knjizi “Junak u tregerima” po kojoj nastaje istoimena predstava u Dječijem pozorištu Republike Srpske, a koja će premijerno biti izvedena tokom mjeseca.

- On poručuje da treba pomoći u nevolji i onima koji nisu bili dobri i koji, možda, ne zaslužuju toliko požrtvovanje koje je našeg junaka moglo skupo da košta - dodao je on.

GLAS: Kakav je to junak?

ČULIĆ: On vraća vjeru u ljudskost, to jest u psećstvo, kako stoji u jednom stihu. Naš junak ne pravi pitanje da li treba oprostiti ili ne, nekome ko je činio loše stvari. On oprašta lako, ne dvoumeći se. On oprašta u hodu. To je u njegovoj prirodi. On pokazuje da treba biti skroman i “normalan”, jer ni poslije herojstva ne hrli u prve redove da ga vide i da uživa u slavi. Njega nisu izdigli hvalospjevi, on i dalje ostaje jednostavni mali pas sa dobrim, poštenim i, za sadašnje iščašeno poimanje svijeta, naivnim srcem. Poručuje da za dobra djela ne treba očekivati ništa zauzvrat i to pokazuje svojim primjerom, jer na kraju svega, po ko zna koji put, on liježe u svoju kućicu praznog stomaka. ali pune duše. I to mu je dovoljno da bezbrižan utone u san.

GLAS: Šta mališani mogu da očekuju od ove predstave? Kako će izgledati ta adaptacija u pozorištu?

ČULIĆ: Direktorica DPRS Ljiljana Labović Marinković, koja je i glavni “krivac” što će “Junak u tregerima” zaigrati na podijumu ove, izuzetno mi drage, umjetničke kuće, blagovremeno me obavještava dokle se stiglo sa pripremama. Tako sam dobio na čitanje dramatizaciju koju je uspješno uradila Vesna Kosec Torjanac i kojom sam kao pisac zadovoljan. Tu je i Irena Somborac, scenograf, pročitao sam i na slikama vidio glavne elemente scenografije i dio dizajna lutaka. Sve to izgleda šareno, luckasto i veselo. Takođe, čitao sam i zamisli režisera Dubravka Torjaneca kako bi trebalo to da izgleda na sceni i mogu reći da me je oduševilo. Na dvije stranice teksta, koje je napisao, stalo je više detalja, ideja u vezi s postavkom predstave koje se ne mogu naći u više od 140 strofa, koliko ih ima u knjizi. Takođe, u tom tekstu je toliko zanimljivog i afirmativnog da ću ovo, ako bude išlo drugo izdanje “Junaka u tregerima”, svakako staviti kao recenziju. Ne sumnjam da će naši najmlađi uživati.

GLAS: S obzirom na to da djeca danas mnogo vremena provode na internetu i da im pažnju privlače raznovrsni sadržaji, koliko je Vama kao piscu izazovno pisati poeziju za djecu?

ČULIĆ: Jeste, djeca provode i previše vremena za monitorom. Provodimo i mi, htjeli mi to priznati ili ne. Ljudi su zbog interneta otuđeniji jedni od drugih, pa tako i djeca koja tu traže laku i brzu zabavu. Ne treba tome da se čudimo, jer bismo i mi u tim godinama bili isti, a možda i gori. Zaboravljamo kako smo za svoje roditelje, a naročito za babe i djedove, bili “čudni” sa nekim navikama koje su tada bile nove i njima manje poznate. U svemu ovome treba da nađemo načina da ih usmjerimo u sadržaje koji će im pomoći u odrastanju. I gledati da uvedemo više druženja među njima i više fizičke aktivnosti. Ne treba da dajemo da ovo sve prolazi pored nas. Da smo nijemi posmatrači. Što se tiče izazova i pisanja, u ovakvom okruženju ono ipak postoji. Obično pustim da ideja sama od sebe “sijevne”. Nekada se desi da se odmah sve napiše, a većinom se stave samo crtice kojima se kasnije vraćam i od kojih nastaju pjesme. Ima pjesama koje nikada neće biti završene, ali kojima se uporno vraćam. Ne robujem aktuelnim temama i nemam želje da o njima pišem jer je to sve akutnog karaktera. Svjedoci smo da sve prolazi, svaka moda, pa i u književnosti. Čak i ono što mislimo da je aktuelno, da nikada neće proći, ipak prolazi. Kada se okrenemo unazad i pogledamo šta je ostalo od svega, ostala je ljubav, dobrota, prijateljstvo, osjećaji čisti i nepatvoreni i sve one male, ali trajne vrijednosti kojima vrijeme ne može naškoditi.

GLAS: Kako da pozitivno utičemo na djecu, da ih odvojimo od ekrana?

ČULIĆ: U školstvu bi trebalo da se uvede više časova fizičkog. Da se nađe načina da se bar jednom mjesečno održi čas u prirodi iz svih predmeta. Treba da se ugledamo na države koje su prepoznale ovaj problem i koje idu dalje u obrazovanju i zdravom podizanju djece kao što je Finska,  koja je uvela u škole čak i čas sreće. To je fantastično. Djeci treba druženja sa prirodom. Treba više vremena da provode u prirodi, a ne da je gledaju samo na slikama i na klipovima.

GLAS: Nedavno ste učestvovali u projektu “Pisci iz čitanki u posjeti banjalučkim prigradskim i seoskim školama”. Koliko je važno ostvariti taj kontakt sa najmlađim čitaocima?

ČULIĆ: Da, to je redovna aktivnost Udruženja književnika RS koja se već nekoliko godina unazad održava na radost  djece, a i svih nas. Još je veća draž jer se ovaj projekat održava u seoskim i prigradskim školama gdje, inače, pisci vrlo malo gostuju i samim tim taj kontakt sa tamošnjom djecom je vrlo važan. Sa Risojevićem, Bjeloševićem i Blagojevićem sam gostovao u dvije škole koje nose ime “Petar Kočić” i to u Kolima i Stričićima. Za mene je emotivan bio nastup u školi u Stričićima, gdje sam za Milicu, koja ide u šesti razred, a samo ih je dvoje u tom razredu, kazivao pjesmu “Ako imaš”, koja je u čitanci. Ovim putem bih pozdravio ljubazni nastavni kadar i osoblje obje škole, a posebno učenike.

GLAS: Jesu li naša književnost i kultura dovoljno posvećene djeci?

ČULIĆ: Književnost za djecu kod nas je koliko-toliko aktivna. Pored nekoliko dokazanih pisaca koji konstantno stvaraju za djecu, dese se i neki sporadični slučajevi “ozbiljnih” pisaca koji motivisani nekom nagradom ili naletom trenutne inspiracije napišu djelo za djecu. U okruženju ova oblast je dosta ozbiljnije shvaćena kao profitabilna i u nju ozbiljno ulažu tamošnje izdavačke kuće, naročito u Srbiji, i to im se višestruko vraća. Svakako da sam protiv ovakvog “juriša” na najmlađe čitaoce i njihove roditelje, praćenog velikim reklamama i šarenim koricama. Piše se po šablonu i to poezija ni u kom slučaju. Prolaze priče, ali još bolje romani. Glavni junak treba da je djevojčica uzrasta oko 12, 13 godina koja rješava i svoje, a najbolje i probleme čitavog svijeta. Većina tih djela su sa dobro osmišljenim aktuelnim temama, gdje ne nedostaje dinamike. Međutim, tu je vrlo malo emocija i zato neće dugo da traju. Ako se ovako nastavi, mislim da će vrlo brzo proza za djecu doživjeti sudbinu poezije, iz vremena kada se objavljivalo sve i svašta i kada je zbog nedostatka kvalitetne kritike i naručenih recenzija čitalaštvo izgubilo povjerenje u nju. Ipak, najveći problem je nedostatak ne kvalitetne, već bilo kakve književne kritike. I to traje godinama.

GLAS: Imamo li adekvatne izdavače, časopise i konkurse koji bi podsticali pisce na pisanje savremenog književnog teksta namijenjenog djetetu?

ČULIĆ: Što se tiče izdavača, kod nas i nema pravog izdavača osim Zavoda za udžbenike, ali pošto oni uglavnom žive od štampanja udžbenika, nisu mnogo zainteresovani za neke veće izdavačke poduhvate u ovoj oblasti. Istina, pokrenuli su nagradu “Sovica”, koja je za svaku pohvalu, i nešto se pokrenulo sa mrtve tačke, međutim, nagrada za “Sovicu” je, prema mojim saznanjima, 1.000 KM, a za “Sovu” 5.000 KM. Ovim je rečeno dosta toga. Ovi drugi što se pojavljuju kao izdavači, većina njih to i nije, jer to su samo štampari koji na ime honorara piscima “plaćaju” njihovim knjigama. Nema promocija, nema sajmova, nema prodaje i tu se završava čitav proces. Što se tiče časopisa, vrlo je teško da u trenutnoj situaciji ostanu i opstanu. Koliko znam, osim “Ježurka”, koji je stalan, i “Riznice”, koja je festivalski časopis “Dječijeg carstva”, i nema nekih koji su posvećeni djeci i svakako da su potrebni.

Planovi

GLAS: Planirate li nešto novo?

ČULIĆ: Iz štampe je nedavno izašla knjiga “Što se tiče samog leta”, koja je objavljena zahvaljujući Ministarstvu prosvjete i kulture RS i gradu Banjaluka. Ilustrator je bio Saša Dimitrijević, karikaturista iz Niša, a recenzent književnik iz Crne Gore Velimir Ralević. To je drugi dio planiranog troknjižja o životinjama, koje je krenulo sa knjigom “Zadnja pošta Madagaskar”. Sve tri imaju ili će imati po 40 pjesama o različitim životinjama i vrlo su prijemčive za tanane dječije meridijane. Planirano je da u okviru nagrade “Zlatni Gaša”, koju sam dobio prošle godine, izađe knjiga pod okriljem Biblioteke “Dimitrije Tucović” iz Lazarevca. Pripremam i rukopis za sljedeću knjigu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.