Duško Pevulja,za “Glas Srpske” o 120 godina od objavljivanja poznatog djela Radoja Domanovića: “Vođa” i danas dramatično aktuelan
Najčuvenija Domanovićeva satirična pripovijetka “Vođa” potvrđuje stvarnu snagu istinske umjetničke riječi i njene kritičke angažovanosti.
Rekao je to u razgovoru za “Glas Srpske” profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci govoreći o pripovijetki “Vođa” Radoja Domanovića, koja je objavljena prije 120 godina.
- Domanović je bio moralna vertikala svoga vremena, potvrđujući svojim djelom da literatura nije apartna samosvrhovita djelatnost, već da je snažno uronjena u svoje vrijeme i da o njemu i vjerodostojno kazuje - dodao je Pevulja.
GLAS: U čemu se ogleda značaj pripovijetke “Vođa” Radoja Domanovića?
PEVULjA: Kod Domanovića, ali i kod njegovih prethodnika i pisaca koji će stvarati poslije njega etičko nije odvojivo od estetičkog, služenje vlastitom narodu nije suvoparna fraza već dostižan humanistički ideal. Umjetnički uspjela, u najužem literarno-estetičkom određenju, pripovijetka “Vođa” bila je neprevarljivo svjedočanstvo o moralno atrofiranom vremenu. Slobodan Jovanović je povodom “Stradije” pisao da je Domanović učinio da režim Aleksandra Obrenovića pokaže toliko smiješnim u svojoj nakaradnosti, da ga se ljudi više nisu plašili već da su mu se posmijevali i sažaljevali ga. Kud će veća korist od jednog pisca i njegovog djela.
GLAS: Možemo li napraviti paralelu onog što se u djelu dešava sa sadašnjim vremenom, ako imamo u vidu da je prošlo 120 godina?
PEVULjA: Na našu žalost Domanovićev “Vođa” je u posljednjih 30 godina, ali i u ovom momentu, dramatično aktuelan. Tamna je slava naših najvećih satiričara, od Sterije do Dušana Kovačevića, od koje su strahovali i kojoj se ne bi obradovali, a to je da su vječito aktuelni. Da mane koje su identifikovali i postupkom komičnog ulančavanja i gradiranja prikazali, postaju obilježja nacionalnog mentaliteta. Terapeutski potencijal naše izvanredne satirične književnosti ni minimalno nije iskorišćen. Štaviše, kao da su se naši predvodnici trudili, a i mi sa njima, da groteskno-fantastična djela magistralne linije naše satirične literature učinimo lakom zabavom. Kad gledate nekoliko godina unazad, sjednice republičkog parlamenta, odnedavno i banjalučke gradske Skupštine, ako bacite letimičan pogled na naše društvo koje je izgubilo politički karakter, vi pomislite da su Sterija, Domanović, Nušić, Dušan Kovačević, pisci lakih, bezazleno šaljivih komada. Opisujući mane svoga naroda, ismijavajući ga u savjesnom satiričnom ogledalu, nijedan pisac ne sanja o trajnoj aktuelnosti. A baš ta sudbina zadesila je naše velike majstore umjetničke riječi.
GLAS: Kako tumačite to da ljudi moraju imati vođu, pa makar bio i slijep?
PEVULjA: Mi, nažalost, u svome društvenom životu nikad nismo primijenili ono što je govorio čuveni Karl Poper: “Nisu nam toliko potrebni dobri ljudi koliko su nam potrebne dobre institucije”. Sigurnost jednog naroda počiva u stabilnosti njegovih institucija, a ne u neprikosnovenosti i nezamjenjivosti njegovih političkih predstavnika. Ne mogu ni da izustim tu riječ vođa. Vode se samo duhovni slijepci. Domanovićevog vođu u očima njegovih poslušnika i sljedbenika preporučuje to što je stranac, što je ćutljiv, po čemu se zaključuje da je mudrac, i što bez suvišnih zapitkivanja preuzima ulogu narodnog putovođe. Toliko je zabrinut za sudbinu onih koji su mu povjerili živote da na kraju, kad je većina nastradala, izgovara groteskno pitanje: “Pa zar niste svi na broju?”. Piščeva kritika je dvosmjerna: nije kriv samo vođa koji se, iako rođen slijep, prihvata odgovornog zadatka. Za sopstvenu propast krivi su i oni koji ga bespogovorno slijede, uprkos velikom stradanju. Ono što zaluđeni sljedbenici ne vide uočavaju djeca, kao jedini nosioci zdravog razuma u ovoj umjetnički antologijskoj, ali značenjski oporoj Domanovićevoj priči.
Poruka
GLAS: Koju poruku je Domanović poslao ovim djelom?
PEVULjA: Važan je završetak djela. Od 200 porodica koje su krenule za slijepim vođom pretekla su samo trojica. Na pitanje jednoga: “Kuda ćemo sad?”, preostala dvojica odgovaraju: “Ne znamo!”. Domanović pesimistički poručuje: “Najviši stepen groteske je predvorje demonskog svijeta. Ako bismo morali da pravimo paralele sa današnjim momentom, onda se mora kazati da smo mi odavno prešli tu liniju. U đavolskom svijetu tragično prolaze i gospodari i sluge, a ne vidim da smo mi danas svjesni toga. Zato je ljekovito prisjećati se Domanovića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
