Dragoslav Mihailović – veliki pisac koji je ispunio svoju sudbinu

Osnivač izdavačke kuće "Arhipelag", pjesnik i esejista Gojko Božović, rekao je ovo povodom smrti akademika Dragoslava Mihailovića - poznatog srpskog književnika, romanopisca, pripovjedača, scenariste, dramaturga i redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, nagrađivanog i svojevremeno zabranjivanog autora, koji je bio i zatvorenik na Golom otoku.

Mihailović je preminuo u 93. godini.

-Iza svakog razgovora s njim, pa makar bio i neprijatan, ostajala je da zrači njegova izvorna dobrota. Neposredan u ophođenju, prema sagovornicima je uvek bio krajnje otvoren i nije se ustručavao da im skreše sve u oči, ali bez trunke zlobe. To je i priličilo piscu koji je u svom monumentalnom književnom delu ogoljavao život do golih kostiju, čemu je kao zalog nad svim zalozima poslužilo i njegovo golootočko robovanje - kaže akademik Milisav Tešić

Akademik Dušan Kovačević, povodom smrti svog kolege i prijatelja, rekao je da je Dragoslav počeo da piše tek poslije 30. godine i imao je osjećaj, da mora nadoknaditi propušteno vrijeme u mladosti, zbog robije.

- S Dragoslavom sam bio u prijateljskim razgovorima i susretima više od pola veka i nikad se za sve to vreme nismo ni sporečkali. Njegov roman i drama "Kad su cvetale tikve" obeležili su istoriju literature i pozorišta. Kad je predstava zabranjena zbog Titove primedbe "da tamo neki Mihiz piše neke problematične stvari", Tito nije znao ni ime Dragoslavljevo, ali je bilo dovoljno da ga ponovo zabrane - rekao je Kovačević.

Mihailović je rođen u Ćupriji 17. novembra 1930. godine, a diplomirao je 1957. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali zbog svoje prošlosti i sukoba sa UDBOM, nije uspio da nađe stalno zaposlenje. Razlog za to jeste to što se pobunio protiv hapšenja svojih drugova koji su okrivljeni zbog pričanja političkih viceva. Optužen je da je na strani rezolucije Informbiroa i da je izjavio da je Tito "američki špijun". Zbog toga je u septembra 1950. uhapšen, a u februaru 1951. prebačen na Goli otok gdje je proveo 15 mjeseci, što je on opisao kao teško životno, ali vrijedno književno iskustvo.

- Nije neophodno, ali život govori malo drukčije, obično se dešava da ljudi koji su imali težak život onda imaju šta da kažu i da ispričaju o tome šta su sve preživeli - govorio je Mihailović.

Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom "Pismo", objavljuje krajem 1957. godine u Ježevom kalendaru. Počinje da sarađuje u novosadskom časopisu "Letopis Matice srpske", koja 1967. objavljuje njegovu prvu knjigu, zbirku šest pripovjedaka pod naslovom "Frede, laku noć", za koju dobija "Oktobarsku nagradu" Grada Beograda.

Već naredne godine izdaje roman "Kad su cvetale tikve" i piše istoimenu dramu. Postavljena je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali igrana je samo pet puta jer je zbog pritiska iz vrha vlasti skinuta s repertoara, a roman koji je ubrzo postao kultni devet godina je bio zabranjen. Predstava je obnovljena u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a planirani film prema otkupljenom scenariju nikad nije snimljen.

Pisac  i publicista Đorđe Matić je za ovaj roman napisao u svom nadahnutom tekstu "Posle svega", povodom 40 izlaska romana, da je to vjerovatno najbolji srpski poslijeratni kratki roman.

- Priča o beogradskom boksaču Ljubi Sretenoviću, zvanom i Šampion i Ljuba Vrapče, pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga, u isto vrijeme roman o emigraciji, o nostalgiji, politički roman, triler s ubistvom, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu -  napisao je Matić.

Njegova treća knjiga "Petrijin venac", izdata 1975, dobija "Andrićevu nagradu", a po njoj je snimljen istoimeni film, koji je osvojio brojna priznanja na najprestižnijim festivalima. Mihailoviću, Rajku Grliću i reditelju Srđanu Karanoviću pripala je "Zlatna arena" za najbolji scenario u Puli gdje je, između ostalog, proglašen za najbolje ostvarenje.

Roman "Čizmaši" iz 1983. godine ovjenčan je "Ninovom nagradom" kritike, a potom "Nagradom Narodne biblioteke Srbije" za najčitaniju knjigu godine.

Petrijin venac" je Jugoslovenska kinoteka proglasila za nacionalno kulturno dobro, a Ninov roman godine iz 1983. godine "Čizmaši'' adaptiran je u televizijsku seriju.

-Ona su nezaobilazna dela naše nacionalne književnosti i po njima će se pamtiti jedno vreme i jedna istorijska epoha. Dragoslav Mihailović je veliki pisac i on je, kako bi to rekao Miloš Crnjanski u jednom intervjuu – doista ispunio svoju sudbinu - smatra književnik Mileta Aćimović.

Mihailović je i dobitnik  "Kočićeve nagrade" za životno djelo, "Račanske povelje" za cjelokupno književno stvaralaštvo, nagrada "Bora Stanković", "Grigorije Božović", "Skender Kulenović" i drugih. Kao autor podjednako je bio značajan kao pripovjedač i kao romansijer, a zajedno s nekoliko pisaca svoje književne i poetičke generacije, Živojinom Pavlovićem, Slobodanom Selenićem, čak i s nešto starijim Aleksandrom Tišmom i većim brojem mladih pripovjedača i romansijera poput Mome Dimića, Vidosava Stevanovića, Milisava Savića i drugima smatrao se jednim od najdosljednijih predstavnika tzv. stvarnosne ili kritičke proze, jednog od vitalnijih tokova srpske proze u proteklih sto pedeset godina. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981. godine, a za redovnog 1989. godine.

 Mihailović je bio oženjen Nedeljkom s kojom je dobio sina, slikara Branislava i kćerku, glumicu Milicu.

Povodom piščevog 90. rođendana, objavljena je biografija "Reči od mramora''. Autor – poznati nemački slavista Robert Hodel – napisao je da je život Dragoslava Mihailovića poput odiseje koja odražava istoriju jednog veka u zemlji u kojoj je živeo.

-Ja nalazim da svakog umetnika, pa i pisca, valja meriti po onome najboljem što je uradio, po tome mereno. Dragoslav sigurno ulazi u večnost - ističe književnik Vladimir Kecmanović.

Goli otok

Od 1990. godine Dragoslav Mihailović je počeo da objavljuje dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova "Goli otok", kao i publicistička djela i naučne studije na ovu temu.

- Mislio sam da će sva istorija Golog otoka biti ispisana rukom tadašnjih predstavnika vlasti, da glas žrtava nikada neće moći da se čuje. A onda je došlo vreme da se čujemo i mi, čiji glas o tiranskom režimu dolazi iz trbuha. Zato sam u jednom trenutku ostavio svoj posao nadajući se da ću za dve godine da napišem sve o tome. Uzor mi je bio Solženjicin koji je za toliko vremena napisao "Arhipelag Gulag". Ali tada nisam znao da se i on, kao i ja, uvalio u to blato koje traje dvetri decenije. Jer pisanje je ponovo preživljavanje. Teško je, ali i lekovito - govorio je Mi-hailović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.