Strmine ponosa

Imam jednog poznanika. Težak čovjek. Svakom manu nađe, niko mu nije "potaman". Kad mu je jednom jedna prijateljica rekla "znaš li šta ima novo?", on kazao "Jesi li se to okupala?". Cura odjurila, otišla nekud da se isplače, valjda. Eto, šta ću vam dalje pričati. Pogan da ne može poganiji biti. Namjerno se negdje pojavi odrpan, čisto da pokaže svoj nemaran odnos prema situaciji i ljudima u njoj. Doduše, nekada si pokuša udovoljiti malo vlastitoj savjesti, pa uokolo dijeli pare. Đavo će ga znati, proradi mu umrtvljena savjest na trenutak pa čini ono što bi neko nazvao "dobrim djelom". Svjestan je da mu to stoji kao piletu grudnjak, pa to nikad ne čini javno. Elem, nedavno je doživio svojevrstan udar na sujetu. Ego mu je stradao tako da se, doslovno, sledio. U zoru tog jutra, u doba kad nikoga nema i niko ne gleda na ulice mokrog grada, dok se vozio rastočenom cestom, vidi on starca, poznatog mu iz viđenja, kako pretražuje kontejner. Znate, bijaše to jedan od onih starih ljudi po čijoj se pohabanoj odjeći vidi da su nekada vidjeli i bolja vremena. Uglavnom, moj nadobudni poznanik se osjeti pozvanim da učini nešto po pitanju starca i kontejnera. Odluči mu dati nešto novca, čisto da bi se on sam osjećao bolje. Jer, nije nimalo lako kad imaš a neko nema, kad si sit a neko gladan, kad imaš cipele debelih gumenih đonova a neko ko bi ti otac mogao biti na nogama ima cokule koje sišu lokvu kraj kontejnera. Da se razumijemo, taj moj poznanik je to uradio radi sebe, da bi se osjetio manje loše. Ne zbog starca ni dobrote, nipošto! Znam ga, znam šta govorim. Poznanik parkira malo podalje, zavuče ruku u džep i u šaku stisne novčanicu. U prolazu, prilazeći kontejneru i starcu koji na nj kao da i nije obraćao pažnju, poznanik se sagne kao da uzima nešto sa zemlje. Priđe sasvim starcu koji ga najzad pogleda i reče: "Je li ovo Vama ispalo?". Starac je, namršten, pogledao ruku s novčanicom. Nije ju uzeo, samo je odmahnuo glavom i rekao "Ne, mladiću, nije". I, na njegov užas, nastavio "prpati" po kontejneru, oduzevši mom poznaniku priliku da ispadne dobar. A ovaj, čemernik, vratio papir zvani novac u džep, nekako se doteturao do auta, upalio motor i pobjegao s poprišta događaja. Ruke i noge su mu drhtale, kao poslije preživljenog straha. Vidio je da se starac radije miri s glađu nego s gubitkom ponosa, koji bi, da je uzeo novac i tako si obezbijedio hranu za nekoliko dana, prešao na tog mog poznanika. Radije u smeću traži nešto za jelo. Može li čovjek koji pretura po kontejnerima dozvoliti sebi luksuz ponosa? Može, i te kako. Ako meni ne vjerujete, pitajte mog poznanika. Mislim da je od tog jutra još manje svoj nego što je bio. Kako god, neka mu je Bog na pomoć sa onakvom blesavom pameti...

Nepošten posao za nepoštena čovjeka

Ja se bavim jako nepoštenim poslom. U mom poslu, kako volim često reći, rezultat nikad nije proporcionalan uloženom trudu. Za sedam-osam godina sam objavio 13 knjiga i dobio 6-7 književnih nagrada. Neki dan me pronašla i agentica za inostranstvo, da prevede moje knjige i prodaje ih po bijelom svijetu. Ja, lijen kakav već jesam, ni na kraj mi pameti nije bilo da si sam potražim nekoga ko će me zastupati u inostranstvu. Neki dobri ljudi koji se bave pisanjem još od prije rata, čak i prije vijetnamskog rata, nisu dogurali ni do objavljivanja van svoje nesretne republike. A ljudi stvarno rade na sebi, obrazuju se, bruse stil, uče, čitaju puno, imaju uzore u najboljim piscima svijeta, druže se čak s njima... Nemam nikakvog razloga, dakle, da budem ponosan na ovo što radim. A, brate, i profesija mi je baš nikakva. Ljudi iz moje struke nikad ne kažu "Fala dragom Bogu, dobro je. Nemam koliko hoću, ali imam koliko mi treba". Stalno nešto kukumavče, ištu, plaču, kume i mole. Jedan se čak htio zapaliti ako mu Sarajevski kanton ne otplati stan! Jedan tamo prijeti da će ponuditi svoje "intelektualne usluge" "neprijatelju". Drugi u strankama hljeba traže. Eno, onaj Marko Vešović, nesoj i avetnik, preživao do nedavno u stranačkoj klupi, dizao suhu ručicu za Harsa Silajdžića, vođu Stranke za BiH. Ne, nije plaćao time to što je u ratu imao struje, vode, hrane i alkohola kad su u Sarajevu gladovali. To je radio za debele novce. Neki se slikavaju sa političarima, pustoše švedske stolove na prijemima i domjencima, udvaraju se svakom ko im hoće platiti večeru. Ama, nije ni to najstrašnije. Najstrašnije je to što stalno, baš poput onog Abdulaha Sidrana, kukaju kako nemaju šta jest'. Pa, nešto mislim, više ima dostojanstva u raspaloj cipeli starca s početka priče nego na čitavoj književnoj sceni ove nesretne zemlje što ni zemlja nije. Ni obraza ni kuraži u mom radnom okruženju, najradije bih se zavukao pod jorgan i polako umirao od stida što nisam automehaničar ili čistač ulica, a ne čemerno piskaralo.

Bolni ekseri u mrtvački sanduk države

Ponos nije nimalo jednostavna stvar. Najčešće se ponosni stide za one koji bi se trebali stidjeti a ne pada im na pamet. Ponos je i grijeh, kažu. Ne voli Bog one koji nosom paraju nebo, draži su mu oni koji smjerno pred sebe gledaju i idu dalje i kad ih život nevoljama šiba. Ja, ovako prost i golouman, mislim da je odgovor u mjeri. Da je ponos negdje na sredini, između krajnje sujete i apsolutne poniznosti. Kao što je hrabrost sredina između ludosti i kukavičluka, darežljivost sredina između škrtosti i rasipništva, ljubav između zaluđenosti i mržnje. Malo ljudi zna svoj ponos nositi ponosno, na radost svoju i svoga sela ili grada, kraja i naroda. Ponositi se onim što čovjek jeste i poštivati druge onakve kakvi jesu, ne tražiti od njih da se mijenjaju i prilagođavaju zbog nas. Meni je to, eto, jaka manifestacija ponosa. Ponos sam, čak. Nacionalni ponos, po mom irelevantnom mišljenju, ne stiče se ponižavanjem drugih, ponižavanjem njihove tradicije, vjere, njihovih htijenja i žrtava koje su za ta htijenja podnijeli. Nema ponosa u negiranu bošnjačkih ili srpskih žrtava u zadnjem nesrećnom ratu. Ni hrvatskih, naravno. Izrugivanje srpskim žrtvama i ponižavanje srpskog naroda na Federalnoj Televiziji shvaćam kao posljednje eksere u mrtvački sanduk Bosne i Hercegovine. Šanse za povratak ponosa i uvažavanja, polako nestaju besmislenim prenavljanjima i nikad svrsishodnim govorom mržnje. Niko na tom nesrećnom mediju ne pada na pamet da barem pokuša spasiti što se spasiti može, naprotiv. Otrovne gliste već odavno izašle iz kaveza smisla i okvira pristojnosti, izujedale su i grla i oči. Daj Bože da se može nazad iz ovog pakla gonjenih i gonilaca u kojem smo završili. Nacionalni ponos se ne stiče oduzimanjem ponosa drugima. Barem se to u ovih zadnjih 20 godina pokazalo kao dan jasnim.

Bedemi ponosa ponosnog grada ponosnih ljudi

Dubrovnik je ponosan grad ponosnih ljudi. Vidi se da su od starog trebinjskog plemstva. Novcem su od Mletaka ponos i slobodu kupovali u ono vrijeme kada su drugi za novac ponos i slobodu prodavali. Znali su Dubrovčani da su i ponos i sloboda vredniji od novca. I pjevao je tamo pjesnik "O lijepa, o draga, o slatka slobodo...". Slobodan čovjek može biti ponosan, makar preturao po kontejnerima tražeći štogod za jelo. Dubrovčani, slobodni trgovci, imali su samo 27 vezova u luci, a 300 galija koje su gotovo stalno trgovale morima. Jedan čovjek nije mogao biti posjednik više od jedne trećine broda i tereta na njemu, da vlasnik ne propadne ako ga gusari opljačkaju ili potope. U slučaju gusarske pošasti, dobijali bi novac od osiguranja. Eto, ponosni u to vrijeme i to imali. Bedemi Dubrovnika su predimenzionisani. Nepogodni za odbranu. S topom, mušketom, sa lukom i strijelom na njima, čovjek je potpuno nezaštićen. Pravi odbrambeni bedemi su gušći, da se čovjek može u trenu zakloniti iza njih. Ali, slobodnom i ponosnom narodu i ne trebaju odbrambeni već monumentalni bedemi, da budu spomenik njihovoj moći i neprolaznoj slavi. Ti bedemi su tu da svjedoče, ne da brane. To i čine. Činili su to u posljednjem ratu, tako veliki i neodbranjivi. Ratni smisao gađanja Dubrovnika od strane JNA, nisam shvaćao. Ne shvaćam ni danas. Kao da neko iz topa gađa žirafu.

Regionalno otopljenje globalnog srčanog leda

Episkop zahumsko - hercegovački i primorski, vladika gospodin Grigorije, nedavno je pozvan u Dubrovnik. Ode on i onako, uvijek bude dobrodošao. Nije kao kad ja odem u Gradsku upravu Mostara da odnesem neki dopis pa se svi posakrivaju kano miševi, da ne pišem o njima ovako zločest i naopak. Vladiku Grigorija i ne treba pozivati u Dubrovnik, jedna je to od njegovih eparhija, često drži i liturgiju tamo. Ovaj put ga baš pozvao biskup dubrovački, da u njegovoj katedrali prozbori ponešto njegovom puku ponosnom. Zna i biskup da je vladiku lijepo čuti, ima se šta i zapisati kad govori. Ja nekad ponešto ukradem pa napišem, ali ja sam ionako debelo grešan, pa se na sudu strašnom neće puno osjetiti. Pozvao u Dubrovačkoj katedrali vladika na praštanje, pošao od sebe pa pozvao na oprost i druge. Odmah za njim, drugi a ništa manje važan, pozvao i biskup. Niko nijedan od njih dva ni zeru dostojanstva onom drugom uzeo, a sa srca okovanih ledom u ratu, počela se studen otapati. Ljudi od moga posla se poslije toga ponijeli kojekako. Neki koji žive od leda na tuđim dušama, namah odvratnim riječima nastojali opet zamrznuti otopljena srca, optužiti vladiku da traženjem i davanjem oprosta čini zlo svojoj crkvi i narodu. I mojoj crkvi i narodu. Stid me bilo čitati šta su sve nadrobili, pitao sam se vrijedi li ovaj svijet ikakvog postojanja sa onima koji stvaraju javno mnjenje. I, kao i više puta do sad, prevario sam se. Nisu uspjeli ponovo smrznuti srca. Oni koji su shvatili hrišćansku i ekumensku poruku i njenu važnost, bili su brojniji. Na zadnjoj liniji pljuvanja po miru i svetinjama ostala tek ljigava šačica anonimnih nesretnika koji nepotpisani divljaju po Internet - svemiru i bjesomučno i dalje hoće raniti i u ratu neranjene. Srećan, ali i posramljen lošom procjenom kvaliteta i kakvoće medijske javnosti u regionu, odlučio sam da ne pišem o tome. Ali, onda sam se sjetio da sam već ranije odlučio da više ne odlučujem. Takva su vam piskarala, da ne dužim, ne smijem ni ja izaći iz okvira onoga što sam rekao o njima. Uvijek im, evo, zafali trun dosljednosti i ponosa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.