Čekajući ruskog Godoa

Nemanja Plotan, politički ekonomista
Čekajući ruskog Godoa

Srbija i Bosna i Hercegovina (čitaj Republika Srpska) jedne su od rijetkih zemalja na Evropskom kontinentu koje nisu uvele sankcije Ruskoj Federaciji.

Zbog svoje deklarativne proruske pozicije, kao i percipirane opasnosti koju takvi bliski odnosi sa Rusijom mogu da predstavljaju za status Evropske Unije i NATO saveza na Balkanu, na Srbe u regionu se vrše ogromni politički pritisci. Ovo je kulminiralo naporima da samoproglašeno Kosovo bude uvršteno u Savjet Evrope, da Srebrenica bude proglašena genocidom usvajanjem rezolucije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, a vrše se i dodatni pritisci na zvaničnike Republike Srpske i Srbije kroz sankcije i sudske procese.

Srpska i Srbija su ostrva u moru NATO saveza i po svemu sudeći liče na galsko selo okruženo moćnim Rimskim carstvom iz popularnog crtanog filma “Asteriks i Obeliks”. Međutim, iz ovog proističe jedno logično pitanje, da li ovo galsko selo ima svoj čarobni napitak koji mu može omogućiti da se odbrani od daljih političkih napada ili je osuđeno na propast?

Magični napitak ili otrov?

Kao potencijalni magični napitak često se ističe velika podrška koju Srbija i Srpska dobijaju od strane Moskve i Pekinga. Kina se deklariše kao neutralna zemlja koja se ne miješa u unutrašnja politička pitanja drugih zemalja, što je jedan od razloga zašto Kina bombardovanjem ne širi komunizam po svijetu, ali isto tako zašto neće više politički i strateški da stane u odbranu Srba. Iz ovog proističe da uprkos bliskim odnosima, Kina ne može da se svrsta kao jedan od sastojaka tog magičnog napitka. Dakle, preostaje nam da sagledamo suštinski da li je Moskva zaista taj magični napitak koji može da riješi viševijekovno pitanje srpskog naroda na Balkanu.

Neosporiva je činjenica da između srpskog i ruskog naroda postoji jedna dugačka kulturološka, jezička i vjerska spona koju nije uništila ni vremenska ni geografska udaljenost. Kao najveći testament ove bliskosti ide u korist činjenica da je Rusija u Prvom svjetskom ratu stala u odbranu Srbije protiv Austro-Ugarskog carstva i time je spasila sigurnog uništenja. Naravno, Rusko carstvo je pružalo i veliku podršku Srbima koji su se borili za svoju slobodu protiv Osmanskog carstva.

Međutim, uprkos uvjerenjima koju gaje narodi sa prostora zapadnog Balkana, u međunarodnoj politici nema ljubavi.

Države žele da ostvare što veću moć kako bi obezbijedile svoj opstanak, a one države koje nisu slijedile ovu logiku brzo su doživjele svoj krah.

Iako se u narodu usadila ideja da je Rusija kroz čitavu svoju istoriju bila na strani srpskih nacionalnih interesa, realnost je drugačija. Za vrijeme vladavine dinastije Obrenović, Rusija je podržavala ideju stvaranja velike Bugarske i Rumunije, šteteći interesima Srba u regionu. Ruski cilj bio je ostvariti dominaciju nad Crnim morem i u konačnici preuzeti današnji Istanbul od Osmanskog carstva.

Primoravanje Srbije da potpiše Sanstefanski mirovni sporazum sa Osmanskim carstvom je testament da su ruski vladari podržavali Srbe samo onda dok su i oni lično ratovali sa Osmanskim carstvom. Zbog teške geopolitičke situacije Milan Obrenović je morao uspostaviti bližu saradnju s Austro-Ugarskom, što je Srbiji donijelo brojne povlastice, uključujući proširenje teritorije i sticanje statusa kraljevine.

Ono što karakteriše sve velike sile jeste kombinacija velike populacije i bogatstva, kao i tendencija da se ponašaju imperijalistički. Među Srbima postoji uvjerenje da je Zapad imperijalistički, dok Rusija pruža otpor, ali takav pogled je nekompletan. Rusija je kroz svoju istoriju imala imperijalne tendencije, što je posebno vidljivo u djelovanju Sovjetskog Saveza, koji je tokom prošlog vijeka kontrolisao polovinu Evrope.

Velike sile često ostvaruju kontrolu nad drugim državama kroz političko slabljenje i rasparčavanje država. Na Balkanu je Rusija težila da obezbijedi sebi izlaz na Jadransko more, što donekle može da objasni zašto je masovno prodavala oružje Hrvatskoj za vrijeme devedesetih, koja se u to vrijeme nalazila pod embargom, učestvujući time u razbijanju nekada geopolitički značajne Jugoslavije. Čak je i mala Jugoslavija u vidu Srbije i Crne Gore doživjela svoj krah, a Ruska Federacija je opet igrala jednu značajnu ulogu kroz podršku referendumu i nezavisnosti Crne Gore.

Balkanska realpolitika

Najmračniji period u srpskoj istoriji bio je dvadeseti vijek, kada su Srbi iskusili najgore aspekte ljudske prirode i međunarodne politike. Ono što odzvanja i dan-danas u ušima mnogih jeste krilatica: “Bolje rat nego pakt, bolje rob nego grob”. I zaista, masovne grobnice su bile konačno odredište mnogih koji su to i priželjkivali. Vojni puč u Jugoslaviji izazvao je bijes Njemačke, što je dovelo do njene invazije na zemlju. To je odložilo planiranu invaziju na Rusiju, a hladna ruska zima, protiv koje se nacisti nisu mogli boriti, značajno je pridonijela njihovom konačnom porazu. Jugoslavija je nakon toga prošla kroz transformaciju: petokraka je zamijenila krunu, a nasljeđe boljševizma i dalje ne jenjava. 

Trenutna situacija u Ukrajini je svima jasna, Rusija je ušla u rat sa NATO savezom i trenutno pobjeđuje. Iako se spominju novi paketi pomoći koji bi Ukrajinu trebalo da odvedu u pobjedu, ne postoji scenario u kojem vlast u Ukrajini može da vrati izgubljeno, bilo da je riječ o teritoriji ili ljudstvu. Međutim, rat u Ukrajini je dodatno ujedinio Zapad, sve članice NATO-a su očistile svoje arsenale od starog sovjetskog oružja i time ojačale američki vojnoindustrijski kompleks, a NATO je dobio dvije nove članice i time uspostavio novi “berlinski zid” na samoj granici s Ruskom Federacijom. Teško je zaključiti kako će se dalje odvijati ovaj sukob, posebno ako se otvori novi front na Bliskom istoku. U svakom slučaju, važno je spriječiti otvaranje političkih i vojnih frontova na Balkanu.

Neminovno je da su na Zapadu Srbi percipirani kao mali Rusi na Balkanu, što predstavlja ogromnu opasnost za politički opstanak Srbije i Republike Srpske. Prilikom aneksije Krima i bivšeg istočnog dijela Ukrajine, Rusija je koristila slučaj Kosova i Metohije kao argument za svoju poziciju i time pravdala svoje poteze. Dakle, u interesu je Ruske Federacije da se Kosovo prizna kao nezavisna država, jer bi time pozicija Rusije dobila još veći legitimitet. Godine 2003, Rusija je povukla svoje vojne snage sa zapadnog Balkana, navodeći da nema strateške interese na tom području. Posljedice te odluke postale su jasne: martovski pogrom, urušavanje institucija Republike Srpske, odvajanje Crne Gore od Srbije, samoproglašenje nezavisnosti Kosova i mnogi drugi događaji.

Da stvar bude još jasnija, Srbi su 1999. godine tražili da se priključe savezu Rusije i Bjelorusije, a odgovor iz Kremlja nisu dobili ni 25 godina poslije. Utisak je da su Srbi pozvani u oba zaraćena tabora, a zapravo nisu nigdje dobrodošli. Kada bi Srbija i Srpska razmatrali opciju da se pridruže NATO savezu, sa ciljem da sačuvaju svoj teritorijalni integritet, a možda čak i da vrate svoj davno izgubljeni suverenitet, čini se da bi se parola “Bolje rat nego pakt, bolje rob nego grob” ponovo uzvikivala na ovim prostorima. Kako bi se spriječilo ponavljanje krvavih događaja neophodno je učiti iz svoje istorije.

Aleksandar Dugin, koji je viđen kao geopolitički um iza Vladimira Putina, kaže da bi Srbi trebalo da se naoružaju strpljenjem, jer Rusija ima istorijsku odgovornost da Srbima vrati sve ono što su izgubili. Međutim, teško je biti strpljiv dok ti gori kuća. Osim toga, ne postoje nikakve garancije da se interesi Ruske Federacije neće okrenuti u potpunosti na štetu Srba. U svijetu gdje je realpolitika u usponu, svaki potez mora da bude dobro iskalkulisan, a ponekad i neprijatan.

Nakon Kosovskog boja, kneginja Milica je ubici svoga muža, Bajazitu, dala svoju kćerku i time osigurala opstanak i jačanje srednjovjekovne srpske države. Vremena su se promijenila pa srpski predstavnici ne moraju da udaju svoje kćerke za strane vladare, ali neki vid požrtvovanosti i garancije moraju da pruže. U prvom redu je neophodno napuštanje ili barem smanjenje žestoke retorike koja poziva na borbu, secesiju i druge vidove otpora vladajućim silama. Kada počnemo da pričamo jezikom koji se priča u Vašingtonu, Londonu i Briselu pronaći ćemo sagovornike. Zbog blagonaklonosti prema srpskom pitanju, ovo će dobiti još veći odjek u slučaju Trampovog povratka na vlast. Nekada je neophodno i da se srpski predstavnici poklone većim silama, kako kičma naroda ne bi ispaštala, po čemu je i danas knez Miloš Obrenović upamćen. Ako budemo slijedili primjer njegovog sina Mihaila Obrenovića, podsjetićemo se da se gradovi mogu vratiti i bez ispaljenog metka, sa mudrom diplomatijom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Svesrpski narodni sabor
Svesrpski narodni sabor
Proljeće nereda
Proljeće nereda
O jednoj rezoluciji GS UN
O jednoj rezoluciji GS UN
Tuzlanski sindikat
Tuzlanski sindikat
Suočavanje sa sankcijama
Suočavanje sa sankcijama
Klisurine iz pakla
Klisurine iz pakla
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana