Srbi i novi svjetski poredak

Nemanja Plotan, politički ekonomista
Foto: G.S.

Okončanje hladnog rata je dovelo do raspada Sovjetskog Saveza i završetka bipolarnog svijeta, ostavljajući time Sjedinjene Američke Države kao jedinu veliku svjetsku silu.

Početkom devedesetih, kada je ovaj unipolarni poredak bio neprikosnoven, SAD su se nakostriješile protiv već razorene Jugoslavije i Srba, svojih nekadašnjih saveznika.

Od tog momenta, Balkan je pao u zagrljaj novog svjetskog poretka pod okriljem SAD. Na našu sreću ili nesreću, ovom poretku je došao kraj, a epilog tek slijedi. Svijet postaje ponovo multipolaran, SAD su se pridružile Kini i Rusiji na međunarodnoj sceni i u toku je ocrtavanje granica između zavađenih svjetskih centara moći.

Kraj istorije

Samo dvije godine prije raspada Sovjetskog Saveza, 1989. godine, američki politički ekonomista Frensis Fukujama je objavio svoje kapitalno djelo „Kraj istorije”. U njemu je predstavio Kantovu ideju vječnog mira oličenu u neoliberalnoj teoriji demokratskog mira. 

Međunarodni odnosi funkcionišu prema određenim nepisanim zakonima, kao što je anarhični međunarodni sistem, u kojem države, sa ciljem opstanka i povećanja svoje političke moći, prate ideju racionalnog izbora i teže ostvarenju svojih nacionalnih ciljeva. Ovo obično rezultira nekim vidom konflikta između suverenih država. 

Teorija demokratskog mira nalaže da države koje su uređene kao liberalne demokratije rjeđe ulaze u sukobe jedna sa drugom, kako zbog liberalnih vrijednosti koje gaje njihovi građani tako i zbog unutrašnjih mehanizama koji omogućuju transparentnost prilikom donošenja političkih odluka, a time i lakšu koordinaciju između država. 

Ako bi sve države na svijetu bile liberalne demokratije, onda bi po teoriji to okončalo sigurnosne dileme i međunarodne konflikte, što bi u konačnici dovelo do „kraja istorije”. Najveći problem ovog sistema bila bi dosada koja bi zavladala u svijetu. 

Vođene ovom idejom, SAD su kao najveća svjetska sila preuzele na sebe „moralnu odgovornost” da eksportuju liberalnu demokratiju u sve države koje nisu bile dio tog sistema, kako bi omogućile ostvarenje vječnog mira. Tako američki političari relativizuju ratne zločine koje su SAD učinile zarad „demokratije”, jer na kraju dana cilj opravdava sredstvo. 

Čak i kada se radi o ubistvu pola miliona iračke djece, za koju bivša i sad već upokojena američka državna sekretarka Medlin Olbrajt kaže da se „isplatilo”. Odraz liberalne hegemonije SAD se ogleda u sljedećim riječima Olbrajtove: „Ako moramo da upotrijebimo silu, to je zato što smo Amerika. Mi smo nezamjenjiva nacija. Stojimo visoko. Vidimo dalje u budućnost.” 

Upravo taj američki „uvid u budućnost” koji je bio popraćen nekontrolisanom silom je i doveo do kompletnog urušavanja mnogih zemalja, uključujući i bivšu Jugoslaviju.

Uticaj u međunarodnoj politici se uvijek sprovodio preko palice ili šargarepe. Za vrijeme hladnog rata, Jugoslavija je od obje zaraćene strane dobijala i finansijsku i političku podršku da vodi svijet „nesvrstanih”, sa ciljem izbjegavanja veće geopolitičke krize. Kako je tom odnosu snaga došao kraj, u slučaju Jugoslavije šargarepe više nije bilo, a palica je odradila svoje. 

Kultura bunta  

Svjetski poredak je okarakterisan međunarodnim normama, oličenim u vidu međunarodnih organizacija. Iako je ideja njihovog postojanja plemenita, ona je samo šminka koja prikriva grotesknost međunarodne politike u kojoj važi pravilo jačeg. 

Dakle pravda ne postoji, a „ljudska prava” se spominju samo ako je to u strateškom interesu. Tako su SAD, kao liberalni hegemon, sila koja piše zakone i koja ih sprovodi. U narodu se to kaže „kadija te tuži, kadija ti sudi”. 

Međutim, ova selektivna diplomatija, gdje se Zapad zalaže za prava muslimana u Iranu, ali ne i u Palestini, ili za nezavisnost Kosova, ali ne i Republike Srpske oduzima legitimitet i „moralnu superiornost” nekadašnjem svjetskom hegemonu. 

Robert Meknamara, američki sekretar za odbranu tokom Vijetnamskog rata, jednom je izjavio da bi Sjedinjene Američke Države bile osuđene za ratne zločine da su izgubile rat u Vijetnamu. Dakle, „pravda” postoji samo za pobjedničku stranu, a Srbi nisu na toj strani. 

Današnji loši politički i ekonomski uslovi na prostoru zapadnog Balkana su rezultat destruktivnog dvadesetog vijeka, neodrživog boljševičkog sistema, krimi-ekonomije, visokog stepena korupcije i nepotizma, ali i antagonističke politike Zapada prema Srbima. 

Naime, Srbi sa svojim buntovničkim stavom, bliskim vezama sa Rusima, sklonosti ka nepoštovanju normi i tendenciji da dižu bune su nekompatibilni sa američkim svjetskim poretkom. Zbog svojih karakteristika, Marks je isto naveo Srbe kao narod koji je nekompatibilan sa marksističkom revolucijom, jer nije „civilizacijski dovoljno razvijen”. 

Kada shvatimo da su stari Grci i Rimljani nazivali egalitarna plemena, koja su odbijala hijerarhiju i autoritet drugoga kao „varvare”, onda nas ne bi trebalo čuditi zašto je taj pogled „civilizovanog Zapada” i danas zastupljen za ljude sa Balkana. Istorija pokazuje da srpski nacionalni identitet ne može da prihvati zapadni autoritet, što je neupitno, ali ostaje nejasno da li postoji kapacitet da ga i dalje odbija. 

Rascjep

Suočen sa sunovratom zapadnog sistema vrijednosti, prosječni Srbin doživljava unutrašnji rascjep, tj. bipolarni poremećaj, jer istorijski i kulturološki pripada Zapadu, ali zbog svoje „civilizacijske zaostalosti” nije kompatibilan sa idejom liberalne demokratije. 

Neusklađenost Srbije i BiH sa sistemom potvrđuje i „Fridom haus”, koji im je dodijelio 43 i 36 bodova od 100 na skali demokratičnosti. Drugim riječima, nisu položile ispit da budu viđene kao liberalne demokratije. 

Međutim, kao što se danas na Balkanu fakulteti mogu završiti sa dovoljno novca ili „preko štele”, tako i SAD mogu da „progledaju kroz prste” nekim zemljama zbog lošeg „skora”, ako su dovoljno prozapadne, što je i bio slučaj sa samoproglašenim Kosovom i Crnom Gorom. 

Možda je geopolitička palica djelovala devedesetih godina, kada su SAD bile jedina velika sila, ali trenutna spoljna politika Zapada gura Srbiju i Republiku Srpsku ka kineskoj šargarepi, koja stvara svoj zasebni ekonomski i politički poredak. Granice se crtaju, a Srbi su opet na raskrsnici. 

Političke tenzije su na vrhuncu, nervoza se uvukla među običan narod, Srbija je zbog negativnog prirodnog priraštaja izgubila više od petnaest hiljada stanovnika samo u prva četiri mjeseca ove godine (a ni u Srpskoj nije ništa bolje), životni uslovi su se pogoršali, a rješenja nema nigdje na vidiku. Kako god da sagledamo, formula za katastrofu. 

Na ovim prostorima se toliko ginulo, da su ljudi zaboravili kako i zašto da žive, a kad život nema smisla, da li je vrijedno za nešto i umrijeti. Iako se Jugoslavija raspala, region je u istom čamcu, a on trenutno tone. 

Među narod se uvukao skepticizam prema Evropskoj uniji, ali u trenutnoj spoljnopolitičkoj situaciji, ona se čini kao najmanje zlo, jer bi neminovno politički i ekonomski približila narode na Balkanu, a iz slučaja Mađarske možemo da vidimo da bi saradnja sa Kinom i drugim zemljama i dalje bila moguća. 

Kako se to neće dogoditi za vrijeme trenutne geopolitičke krize, Srpskoj i Srbiji predstoji da se orijentišu ka unutrašnjim reformama, ekonomskom jačanju, borbi protiv korupcije i nepotizma, jačanju preduzetničkog duha, ali i boljoj diplomatiji. 

Diplomatija ne podrazumijeva samo ljetovanje u Nikaragvi, već i bolji dijalog sa svim zemljama, obavještavanje istih o političkoj situaciji i aktivno traganje za zajedničkim interesima. Zatvorena ruka ne može ništa da primi. 

Ako nema razumijevanja za naše probleme, to može da podrazumijeva samo dvije stvari: ili ne mogu ili ne žele da razumiju. Ako se radi o prvom slučaju, jasno je šta se mora raditi: ekonomska integracija, prevod domaćih autora na strane jezike, veća zastupljenost domaćih stručnjaka na stranim institutima i u medijima, pokretanje diskusija u OEBS-u i drugim organizacijama i tako bez prestanka dokle god svima u globalnom selu ne bude jasno o kakvim problemima se radi. 

Teško se mijenja svijet i niko ne garantuje pravičan ishod, ali sa dobrom organizacijom i nesalomljivom voljom imamo šansu - bez toga smo osuđeni na propast.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

OHR-ovo agovanje
OHR-ovo agovanje
Svesrpski narodni sabor
Svesrpski narodni sabor
Proljeće nereda
Proljeće nereda
Tuzlanski sindikat
Tuzlanski sindikat
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana