Klisurine iz pakla

Unutar srpske javnosti niko ozbiljan i relevantan je nije podržao. U nekoj ozbiljnijoj analizi bilo bi, međutim, zanimljivo provjeriti tezu dolazi li sama ideja u ovom trenutku uopšte iz Šapićeve glave. Naime, krajem prošle i početkom ove godine pojedini istaknuti “intelektualci sa desnice” u svojim su kolumnama i feljtonima već iskazivali želju da preporod Srbije započne sa “ukidanjem kulta austrijskog podnarednika Broza”, a tobožnji kult bi najradije ukidali uklanjanjem mjesta za hodočašće. Ni za taj mamac se niko nije uhvatio. Šapić je, međutim, sa dijelovima tih “desničarskih intelektualnih kružoka” povezan još iz vremena kada je bio lider vlastite političke partije SPAS, koju tada još nije fuzionisao sa SNS-om. Imajući u vidu “keč ol” prirodu SNS-a ovakvim “probnim balonima” on prije pokušava da se pozicionira unutar stranačkih struktura, nego što i sam vjeruje da je njegova ideja ostvariva.

Naslovi, naslovi

Različiti politički i medijski faktori imali su, kažem, potrebu da se o Šapićevoj ideji izjasne, ali najparadigmatičniji među svim tim istupima je nekakav prošireni Fejsbuk-status notornog “dobitnika nagrade Bundestaga”. U tekstu neobično inteligentnog i urnebesno duhovitog naslova “Druže Tito, nešto bih te pit'o, bil' ti nama po republikama skit'o?” (gramatika, pravopis i svi apostrofi, zapete, kao i ostali zarezi preuzeti bez izmjena od “dobitnika nagrade Bundestaga”) on najprije insistira na svojoj zavidnoj erudiciji i po sedamstopedesethiljaditi put koristi megaduhovitu foru da Šapiću kao nadimak nalijepi nadimak lika koga je ovaj glumio u filmu Radivoja Andrića. (Ipak, bez ikakve ironije, pohvalimo “dobitnika nagrade Bundestaga” zarad činjenice da nije posegnuo za jednako originalnom i duhovitom forom kontra Šapića odnosno pominjanjem jedne afričke zemlje, uz izostavljanje jednog samoglasnika.) Onda nešto bulazni da “četnički Beograd” nije ni zaslužio Titove posmrtne ostatke, nego da je mnogo logičnije da oni počivaju u Sarajevu, “srcu nekadašnje Jugoslavije”, kako dirljivo bilježi. Pa se poziva na licemjerne izjave premijera Kantona Sarajevo, odnosno gradonačelnice Sarajeva, koji se, eto, nude da od Beograda preuzmu Titove posmrtne ostatke, a sve uz izlizanu retoriku o “antifašističkom slobodarstvu”. Toliko je slobodarskom Sarajevu stalo do “antifašističkog slobodarstva” da su već 1992. izbrisali partizana Mahmuta Bušatliju iz imena Studentskog doma na Bjelavama. Džaba mu bilo i što je bio Mahmut. Studentski dom na Karaburmi, u “četničkom Beogradu” zove se još po partizanu Rifatu Burdžoviću. I Rifat i partizan pa ga “četnički Beograd” nije izbrisao, “četnički Beograd” koji mrzi sve partizansko i sve muslimansko; pa zar se i to može? Ovo je samo jedan primjer koliko god efektan bio, a vrijedjelo bi napraviti podrobnu i egzaktnu analizu kako se zaista u kulturi sjećanja prema NOB-u paralelno odnose Sarajevo i Beograd, uporediti imena ulica, škola, stanje spomenika pa vidjeti ko se tom tradicijom zaista u svakodnevnom životu ponosi, a kome služi kao jeftina (i lažna) dnevnopolitička značka.

Dovitljiva priželjkivanja

Ne staje “dobitnik nagrade Bundestaga” i kolumnista nekoliko sarajevskih portala na pohvali gradu Sarajevu. Mora on da pohvali i “slobodarsko Cetinje”, jer još kapne i pokoji honorar iz ostavštine Mila Đukanovića. Pa otvoreno priželjkuje da Tito bude sahranjen u gradu u kojem se na javnim skupovima rutinski slušaju ustaške budnice Marka Perkovića Tompsona?! To je, moram priznati, dosta dovitljivo. Naravno, ovdje se Tompson neće pominjati, ovdje će “dobitnik nagrade Bundestaga” poetski zavapiti kako “ponad tog grada sa visova Lovćena Njegoš iz Meštrovićevog mauzoleja gleda stvarnost i svijet ispod sebe - od mora do gora”. Kakve to veze ima sa “podobnošću Cetinja” da bude novo “grobno mjesto” za Tita, to baš i ne razumijem. Mirko Kovač je jednom, u svom stilu, blago zlobno, primijetio kako Cetinje nije baš najprijatnije mjesto da se u njemu živi, ali da zato jeste božanstvena lokacija da se na njoj mrtav leži. Sumnjam, međutim, da “dobitnik nagrade Bundestaga” na to aludira, nije on baš nešto posebno načitan. Biće da nije slučajno potenciranje “Meštrovićevog mauzoleja” koji je došao na mjesto Aleksandrove kapele. Oni bi Titu da fakturišu da je Jugoslaviju obnovio samo zato da bi se ona u pogodno vrijeme raspala, onom istom Titu koji je govorio o republičkim granicama kao “žilicama u mermeru”.

Hej (Jugo)Sloveni

I to je ovdje zapravo najveća ironija. Šapićev i Bursaćev “lažni Tito” je zapravo isti Tito. Šapić ga mrzi jer je tobože “mrzio Srbe”, a Bursać ga iz istog (lažnog) razloga - voli. Većina Titovih saboraca - partizana bili su Srbi, većina članova Titove partije (SKJ) bili su Srbi, Tito je sam odlučio da sav svoj pravi politički i liderski život provede u Beogradu, Tito je sam odlučio da u tom istom Beogradu, glavnom gradu Srbije, bude sahranjen. I skoro četiri i po decenije poslije njegove smrti, odnosno više od tri decenije od nestanka njegove, Titove, Jugoslavije, jedini grad na svijetu gdje se važne institucije još zovu “jugoslovenskim” je Beograd. Godinama nakon što je Titova Jugoslavija nestala, u Beogradu je zvanična himna bila “Hej Sloveni”, ista ona himna koju su drugdje s prezirom referendumski odbacili. I nije slučajno da baš zemlje Pokreta nesvrstanih, kao najvećeg Titovog spoljnopolitičkog dostignuća, u današnjem političkom Beogradu prepozaju nasljednika Titovog političkog Beograda. A “dobitnik nagrade Bundestaga” (usput, čisto nešto sumnjam da prosječan poslanik Bundestaga gaji posebno poštovanje prema Titu) na samom kraju svog teksta, za samog sebe i svoje “saborce” veli da ih je “sitno prosijalo sito”. Ima tu neke istine. Zaista, proglašavati se “Jugoslovenom” nakon svih ovih godina, a pokorno služiti svim mogućim antijugoslovenskim narativima, to ne može svako. Prezirati praktično cijeli jedan narod, narod koji je dva puta, u krvi, Jugoslaviju stvarao, a pozivati se na Jugoslaviju kao vlastiti ideal, to ne može svako. Jer živa, realno postojeća Jugoslavija, nije nikad ni bila niti može biti njihov ideal. Njima treba pokojnica da s njenim ubicama, kao njihovi plaćenici, žderu i nazdravljaju. U himni koju nisu voljeli dok je bila prava himna, a danas je vole cinično zapjevati kaže se da “stojimo ponosni kano klisurine” prije nego se prokunu izdajice svoje domovine. Isti oni koji su Jugoslaviju izdali “ponoru pakla” danas su “kano klisurine” samo dok se stoji u redu da se od službenika pakla primi apanaža.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.