Ahilove pete NATO saveza

U svojih 75 godina postojanja NATO je održao 33 samita, tj. sastanka Sjevernoatlantskog savjeta na nivou šefova država ili vlada. Samiti su sazivani da bi se usvojile nove politike, pozvali novi članovi u Alijansu, pokrenule nove inicijative ili ojačalo partnerstvo. Održavani su u raznim zemljama članicama, ali kada bi se NATO našao pred nekom značajnom odlukom samiti bi se obavezno održavali u Vašingtonu. Ove godine, u julu, održaće se 34. NATO samit, ne slučajno, u Vašingtonu.

Na Zapadu se tvrdi da u ovom vremenu velikih geopolitičkih previranja NATO čvrsto stoji na dvije noge i visoko podignute glave. Međutim, svi u Alijansi znaju da iznad njihove glave o konjskoj dlaci visi Damoklov mač i da mu se na obje noge na koje se oslanja nalazi Ahilova peta.

Otkuda Damoklov mač iznad NATO glave?

Gotovo sve evropske članice NATO-a u ovom trenutku najviše zabrinjavaju američki izbori u SAD, koji će se održati ove godine i potencijalna pobjeda republikanaca na čelu sa Donaldom Trampom. Učestali gafovi u javnosti sadašnjeg predsjednika Bajdena, njegova nepouzdanost i nekontrolisani izlivi bijesa povećavaju Trampu šanse kod birača koji politiku doživljavaju kao ozbiljan državnički posao. Jer bi ozbiljne državničke poslove trebalo da vode zdravi i sposobni državnici. Sve više Amerikanaca je svjesno rizika da se nuklearno dugme i druge važne poluge vlasti najmoćnije države na svijetu povjere čovjeku čije racionalno ponašanje nije zagarantovano.

Pitanja

Glavno pitanje koje se postavlja pred evropske članice NATO-a jeste pitanje odnosa SAD prema bezbjednosti zapadnoevropskog prostora. Sjedinjene Američke Države su od kraja Drugog svjetskog rata do danas na svojim plećima nosile odgovornost za bezbjednost čitave zapadne Evrope, ali i za bezbjednost novopridošlih zemalja toj porodici. Evropljani su svjesni da će SAD, sa Trampom na čelu, nastojati da taj teret zbace sa svoga vrata i da će prestati dijeliti odgovornost za bezbjednost Evrope. Tramp vjeruje da će Evropljani, ako budu dovoljno izdvajali svojih sredstava za odbranu, sami moći da se odbrane od potencijalnih prijetnji. Ovim bi i teret sukoba u Ukrajini u potpunosti pao na pleća Evropljana. Prioriteti Sjedinjenih Američkih Država su sasvim drugi: izgradnja socijalne i ekonomske baze SAD i obuzdavanje Kine u njenom daljem ekonomskom rastu i preuzimanju uloge u hegemoniji nad svijetom.

Zbog toga je Trampova namjera da se skoncentriše na pripremu SAD za dugoročan sukob sa Kinom. U tom smislu on strepi da se na tom poslu ne zakasni, jer i Tramp, kao i svi drugi američki predsjednici, vjeruju kako Amerika mora da ostane da trajno dominira svijetom. Još je na samitu u Briselu u julu 2018. godine Tramp zatražio od evropskih članica NATO-a da povećaju svoja izdavanja za odbranu na dva odsto BDP-a. Ta poruka je praktično glasila: “Obezbijedite dovoljne odbrambene snage da možete garantovati bezbjednost svojih građana bez učešća Sjedinjenih Američkih Država. Čim prije, to bolje”.

Mnogi ga nisu shvatili dovoljno ozbiljno i nisu obezbjeđivali taj procenat za jačanje sopstvenih snaga odbrane. Tramp je svakako računao da će evropske zemlje jačati svoju odbranu kupujući američko naoružanje i opremu. Ovo je najozbiljnije shvatila Poljska, koja je udvostručila svoja sredstva za odbranu na blizu četiri odsto svoga BDP. Na što su pare potrošene? Čak 56 odsto onoga što su kupili došlo je iz SAD: tenkovi “abrams”, HIMARS lanseri, F-35, “patriot” baterije, helikopteri “apač”, itd...

Pokazaće se da je lukav i duboko osmišljen plan SAD da Evropa brani samu sebe, ali posredno da sufinansira i američki geopolitički sukob sa Kinom. Na samitu u Vašingtonu ovo će biti jedna od glavnih tema o kojoj će se voditi ozbiljna rasprava.

Geopolitički instituti i dobro informisani analitičari predviđaju tri moguća scenarija nakon predsjedničkih izbora u SAD: povlačenje, pomjeranje ili krvarenje. O  čemu se radi  biće objašnjeno u jednom od narednih tekstova.

Koje su dvije aktuelne Ahilove pete NATO-a?

Jedna od Ahilovih peta svakako je postojeći sistem odlučivanja u Alijansi.

Prema uslovima osnivačkog dokumenta NATO-a, Vašingtonskog sporazuma iz 1949. godine, prijem novih članica u Alijansu se zasniva na jednoglasnoj saglasnosti postojećih članica (član 10.). Ovaj princip konsenzusa je vremenom evoluirao u normu koja reguliše način na koji NATO donosi odluke. Iako nigdje drugo nije kodifikovano donošenje odluka konsenzusom, taj princip se primjenjivao sve vrijeme postojanja saveza. Kada bi došlo do neslaganja u vezi sa bilo čim konsultacije bi se nastavile dok se ne dođe do rješenja koje je prihvatljivo za sve ili, u najmanju ruku, do situacije kada se nijedna država ne suprotstavlja traženom rješenju. Takođe je često korišten instrument  poznat kao “procedure ćutanja”, gdje se ne glasa, već se ostavi izvjesno vrijeme zemljama članicama da daju svoje primjedbe. Ako u međuvremenu ne stignu primjedbe onda se odluka smatra usvojenom. Ovo nije čisto hipotetičko pitanje. Ono što je ranije funkcionisalo za Alijansu, kada su sve njene članice bile države istomišljenika koje su se suočavale sa ogromnim vojnim izazovom, i kada su sjećanja na Drugi svjetski rat bila svježa u glavama i javnosti i lidera, danas, možda, neće odgovarati svrsi sa širim i mnogo raznovrsnijim članstvom. Nedavni napori turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana i mađarskog premijera Viktora Orbana da izvuku sopstvene benefite u vezi sa pridruživanjem Finske i Švedske okarakterisani su od strane ostalih članica kao zloupotreba prava konsenzusa. Na sličan način je slovački premijer Robert Fico, koji se nedavno vratio na vlast, podigao buku o ukidanju podrške Ukrajini. Zbog svega ovoga NATO će nastojati da pronađe načine da umanji prostor za blokiranje odluka unutar Alijanse po cijenu kolektivne odbrane.

Ljudstvo

Druga Ahilova peta jeste nedostatak ljudstva sposobnog za vođenje oružane borbe. Shvatilo se da u nekom globalnom potencijalnom sukobu NATO zemlje nemaju dovoljno ljudi spremnih za borbu protiv Rusije, kao glavne opasnosti. Evropske zemlje su uglavnom poslije pobjede u prvom hladnom ratu ukinule obavezno služenje vojnog roka i uvele malobrojne profesionalne oružane snage, oslanjajući se na kolektivne sisteme odbrane. Velika Britanija je jedva bila u stanju da u Avganistanu obezbijedi jednu borbenu brigadu. Njemačka je duplo smanjila veličinu svojih oružanih snaga od prvog hladnog rata i sada su na oko 180.000 ljudi, Francuska je na oko 198.000 aktivnih vojnika i 25.000 rezervista. Ozbiljno se računa na  novu članicu Švedsku, koja je od 2017. godine ponovo uvela regrutni sistem i ima sposobnost da razvije 71 bataljon za sedam dana, od kojih osam mehanizovanih (manevarskih). Međutim, njen kapacitet ne može da bude veći oko 50.000 ljudi. Mnoge evropske zemlje pokazuju svoju političku nespremnost da svoje ljudstvo upućuju u rat protiv Rusije. Sama Ukrajina je ušla u kritičnu fazu sa ljudstvom spremnim za borbu. Cijeni se da bi u nekom budućem konvencionalnom sukobu sa Rusijom gubici Zapada mogli dostići 500.000 ljudi, što je neprihvatljiv stepen koji zapadna javnost ne bi mogla podnijeti. Karte odluke o ratu ili miru iz ruku Zapada polako prelaze u ruke Rusije. Ako Zapad shvati i prihvati da mu je cijena ratovanja protiv Rusije previše skupa, a možda i fatalna po vitalne zapadne vrijednosti, onda će početi da respektuje bezbjednosne potrebe Rusije i da prihvata ruske prijedloge o globalnom miru. Ono što Zapad ne može psihološki da podnese jeste to da bude u milosti i nemilosti Rusije, a to bi se desilo ako bi Rusija u potpunosti odnijela pobjedu u Ukrajini. Zbog toga je moguće da izvjesni jastrebovi na NATO samitu zatraže da članice ponovo uvedu neki oblik obaveznog služenja vojnog roka i znatno povećanje procenata od svoga BDP za potrebe odbrane, jer se ne smije dozvoliti da im bilo šta zavisi od ponašanja Rusije. Nameće se spasonosno rješenje za Zapad da bi rat trebalo prekinuti prije potpune ruske pobjede i prije potpunog ukrajinskog  poraza, kako bi se obje strane koliko-toliko dostojanstveno izvukle iz nezavidne situacije i da se može pričati da su ciljevi ostvareni: Zapad je zaštitio Ukrajinu, a Rusija je zaštitila ruski narod u bivšoj Ukrajini. To bi dovelo do relaksacije i na Zapadu i u Rusiji.

U međuvremenu, ovaj period do izbora u SAD može da bude vrlo kritičan i nepredvidiv za regione kao što je zapadni Balkan, jer će duboka država odlazeće politike, koja se ne slaže sa izvlačenjem SAD iz odgovornosti za bezbjednost Evrope, pokušati da kroz kreiranje kriza i žarišta predstavi neminovnost i nezamjenjivost prisustva SAD u održavanju mira u ovim regionima (BiH, Kosovo i Metohija, Moldavija, ...).

Ako bude pameti da narodi BiH prepoznaju opasnost ponovnog prolijevanja sopstvene krvi radi tuđih interesa i odluče da ignorišu strani intervencionizam radi njihovog međusobnog zavađanja, već da odgovornost za mir u svojoj kući preuzmu u svoje ruke, onda će nakon duže vremena pokazati svoju političku zrelost. Nadamo se da će se i u zemljama Evropske unije pojaviti bar malo razuma kako bi se zajedno suprotstavili kreiranju antagonizama. Ako se to ne dogodi, neka nam je svima bog na pomoći.

(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.