Ozdravljenje društva

Mnogima u Srbiji i Republici Srpskoj učinilo se da je bljesnula iskra suštinske društvene promjene. Samosvjesni ljudi oslobođeni od kandži partokratije kao dominantnog oblika vladavine su se ponadali da je, najzad, otvoren proces povratka pravim vrijednostima i da se proširila staza ljudima koji su spremni na sopstvenu žrtvu za širi interes svoga naroda i svoje države.

Naivni, poput autora ovoga teksta, divili su se sedmorici ostvarenih intelektualaca koji su za kratko vrijeme u svoju iskrenost, dobronamjernost i sposobnost uspjeli da ubijede više od 180.000 ljudi. Zapitali smo se da li njihov uspjeh znači otvaranje fronta protiv kancera korupcije, protiv ucjene i kupovine glasova na izborima, protiv vladavine mediokriteta, polupismenih i bogohulnih. Upitali smo se da li ovaj proces sa sobom dovodi sposobne, iskrene, poštene, bogougodne borce za dobro. Upitali smo se uzmiče li ovo satana ispred Gospoda.

Partijitis

Ko još može da dovede u pitanje ukorijenjenost, čak i, u mnogim elementima, usavršenost partokratije kao izvitoperenog oblika vladavine u Srbiji i Republici Srpskoj? Umjesto građana, nosioci suverenosti su jedna partija ili grupa partija koje su u koaliciji. Ličnim interesima članova vladajućih partija podređen je javni interes. Stvarna vlast se ne nalazi u institucijama, već u rukama partija koje su preraspodjelom vlasti preuzele u svoje ruke mogućnost da raspolažu javnim sredstvima. Funkcionisanje partija i ljudi koji su njihovi članovi najčešće zavisi od stava, volje i interesa vođa tih partija. Šefovi političkih partija na svim nivoima gledaju na ljude i na njihove sposobnosti kroz prizmu potencijalnog prikupljanja glasova. Ovu opasnu bolest koja je, nažalost, inficirala cjelokupno društvo možemo nazvati partijitis.

Partijitis je, nažalost, kao epidemija zahvatio i zakonodavnu, i sudsku, i izvršnu vlast u obje srpske matice. (Da ko ne zamjeri, i u Crnoj Gori je isto).

Monteskje se u grobu okreće zbog šuge koja je zahvatila tekovinu koju je ostavio civilizovanom svijetu.

Zakoni se donose po volji i namjeri jednog čovjeka preko većinske vlasti u skupštini koju kontroliše. Poslanici u skupštinama Republike Srbije i Republike Srpske, koji pripadaju vladajućim partijama, nemaju potrebu da budu pametni, niti da imaju svoje stavove i da svojim iskustvom i znanjem doprinose kolektivnoj pameti koja bi se ugrađivala u zakone. Sasvim je dovoljno da dignu ruke za unaprijed određen stav. Nikome nije jasno šta će toliki broj poslanika u jednoj skupštini kada se njihov broj može umanjiti tri ili pet puta, i opet bi imali istu proporciju odnosa vlasti i opozicije. Svi poslanici pozicije su pristali na taj oblik partijske discipline, isključujući sebe kao osobe sa integritetom, stavom i obrazom. Dobrovoljno su pristali na robiju sopstvenih duša,  jer su pristali da budu glasačka mašinerija za realizaciju tuđe volje i namjere. 

U sudskoj vlasti, časne i nezavisne sudije, tužioci i pravobranioci, treba da sa “strahom Božjim” obavljaju svoje društveno osjetljive funkcije i da sude i presuđuju, brane i optužuju druge ljude profesionalno i po zakonu, strepeći da nesvjesno ne naprave neki grijeh prema nevinima. Jer mi hrišćani znamo da je samo Gospod dostojan sudija. Ljudi gube svoje pravo da budu sudije onoga trenutka kada prvi put svjesno donesu presudu koja nije po državnim zakonima. Tada oni prestaju da budu sudije i upisuju se u korumpirane bitange. Kada tako presude jedanput, nastaviće da isto postupaju i u budućnosti. Kriterijumi njihove pravde nikada više nisu pravo i pravičnost, već visina ponuđenog im ličnog interesa. Zarazna snaga partokratije će ih ubijediti da svaki svoj grijeh sebi i drugima opravdaju pandemijom virusa partokritisa. “U takvom vremenu živimo. To je odraz opšteg stanja u društvu. Ne možemo ni mi mimo ostalog svijeta”.

Partokratija kao oblik vladavine ipak je najizraženija u izvršnoj vlasti. Državni organi poput vlade, ministarstava, policije, inspekcija, itd., jednako kao i javne institucije i preduzeća, obiluju imenovanim licima bez stručnih i moralnih kvaliteta. Taj nedostatak nadoknađuju partijskom odanošću i spremnošću na svaku radnju koja se od njih zatraži. Oni su postavljeni da upravljaju javnim resursima i da raspoređuju milione narodnih para. Ti resursi se, po potrebi, nezakonitim radnjama izvlače radi finansiranja partijskih i ličnih interesa, po sopstvenim procjenama ili po zahtjevu svojih partijskih šefova. 

Direktor jedne javne ustanove odbio je da posluša svoga partijskog šefa da sa računa te ustanove na privatan račun prebaci 10.000 KM. Sutradan, kada je došao na posao, zatekao je svoje lične stvari izbačene u hodnik ispred zaključane direktorske kancelarije. “Ako ti nećeš da slušaš, ima ko hoće!”, najsnažniji je instrument partijske vladavine. 

U partokratiji javni oglasi za prijem ljudi na posao se raspisuju formalno, da bi se prividno zadovoljilo zakonodavstvo, a stvarni izbor se izvrši ne po sposobnostima, već po partijskom rasporedu i lojalnosti. U partokratiji  javni oglasi za neke kapitalne investicije su, takođe, formalni, a poslovi se “namjeste” onima koji su spremni da donosiocima odluka obezbijede dovoljnu korist. Naravno da se čitav postupak sprovede “po zakonu”.

Osnovni princip funkcionisanja partokratije je primitivan: “usluga za uslugu - ja tebi državni posao, a ti meni 50 glasova birača”. Sve je lažno. Lažno uzdizanje sebe i omalovažavanje i vrijeđanje protivnika je prihvaćena praksa. Sve aktivnosti u vezi sa izborima svode se na takmičenje u gordosti između političkih protivnika. Koliko li se grijeha i zla u tome vremenu namnoži!?

Nije normalno

Običan svijet, koji drži do časti, obraza i ličnog integriteta, ne može da se pomiri da je takav nakaradni sistem normalan, uobičajen i jedini moguć. Šta će im sloboda za koju su izginule generacije Srba kroz vijekove kada su porobljeni porobljivačima iz sopstvenog naroda? Partokratija ne donosi slobodno i pravedno društvo, već privilegovan položaj vladajuće kaste, a za ostale ropstvo. Zbog toga bi vođa, ako je stvarni vođa svoga naroda, morao da ukine partokratiju, da izgradi sistem koji sam po sebi obezbjeđuje punu kontrolu zakonitosti njegovog funkcionisanja, koji ne zavisi od jednog čovjeka na bilo kom nivou, a da se državnih poslova prihvate najsposobniji ljudi sa znanjem, iskustvom i integritetom. I znanje, i iskustvo, a pogotovo integritet, prije postavljanja na bilo koju državnu funkciju moraju biti podvrgnuti kritici javnosti, kao jednom od najmjerodavnijih sudija stvarne vrijednosti ljudi. Ako vođa, dok je u moći, ne ukine partokratiju, onda je neminovan društveni zakon da narod ukine vođu.

I u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom partije se bore za vlast. Ali za razliku od naših prostora, tamo su razrađeni kontrolni instrumenti sistema koji obezbjeđuju potpunu transparentnost u državnim poslovima, osim u oblastima koje su legalno i sa nekim posebnim razlogom klasifikovane kao neki oblik tajne. Postoji sistem koji funkcioniše bez obzira na volju i namjeru izabranih vođa.

Ministarka u švedskoj vladi je podnijela ostavku jer je sa službenog telefona obavila privatan razgovor. To je uradila ne zbog toga što joj tako određuje njen visokomoralni kodeks ponašanja, već zbog toga što je postala svjesna da će biti razotkrivena. Sistem je izgradio instrumente sopstvene kontrole koja ne zavisi od volje i interesa bilo kog pojedinca ili partije. Svaki pokušaj pojedinca da svoj položaj zloupotrijebi radi lične koristi prije ili kasnije izgubi bitku sa državnim mehanizmom. Dakle, švedska država je sistemski izgradila imunitet na virus partijitisa. 

Nažalost, život nas je, po ko zna koji put, opet ošamario. Pokazalo se da fenomen pokreta “Mi - glas iz naroda” nije bio otvaranje procesa koji srpski narod decenijama željno iščekuje. Pokret se podijelio i oba svoja dijela pretvorio u ništa.

Svjesni smo da se, s vremena na vrijeme, usljed društvenih antagonizama neminovno javljaju društveni procesi kao odgovor narodnog bila. Narod mora, kad-tad, da skine teret sa vrata koji ga pati, muči i opterećuje i da se uputi u pravcu svjetlosti? Neminovno je da se otvori ozbiljna diskusija o bolesti društva i da otpočne proces ozdravljenja.  Potrebno je da dovoljan broj ljudi to iskreno želi, da o tome diskutuje i da na tome ozbiljno radi. To bi, onda, već bio proces. Svakom vođi toga procesa koji me uvjeri u spremnost na sopstvenu žrtvu kako bi ga doveo do kraja,  i srcem i razumom  se stavljam u funkciju. 

(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.