Sa Zapada ništa novo
Bakir Izetbegović možda nije dobio ono što je želio, ali je svakako dobio ono što je zaslužio. A i nama je dobrodošla i apelacija i odluka Ustavnog suda, da osvijestimo do kraja svoju političku i društvenu realnost. Na ispruženu ruku neće doći druga ruka, nego papir sa novim zahtjevima, novim ultimatumima, i to bi išlo sve do tačke potpunog poništenja srpskog identiteta u BiH. Ako neko i dalje vjeruje u drugačiji scenario, malo će mu biti dva oka za plakanje.
Dan Republike je, takođe, odličan mamac za sve regionalne protuve da izliju svoje toksine u javni prostor, i kao po običaju stavovi su im sinhronizovani kao u orkestru žaba kreketuša, a postaju sve glasniji kako se lokvanji na kojima godinama sjede polako smanjuju budući da svijet ima i većih briga danas. Dijalog više ne postoji, pozicije su radikalno ušančene i svi čekaju šta će se desiti dalje.
Ništa novo
U opštem nastupajućem haosu (ili bolje reći, tekućem) američke diplomate isposlovale su prelet američkog vojnog aviona iznad BiH, želeći valjda da pošalju poruku da su tu, da gledaju. Samo me zanima da li zaista misle da su nam išta novo rekli? NATO savez nam je tu preko Save, gomila njihovih oficira vršlja svakodnevno kroz državu, u Sarajevu su radije viđeni gosti nego bilo ko drugi. Šta je, zaista, novo rečeno niskim preletom iznad Banjaluke? Nekada svjetski lider spao je na to da se razračunava sa civilnim defileom i proslavom koja je sastavni dio dogovora čiji je i sam garant, i glavni arhitekta, može se reći. Naravno, u Sarajevu je percepcija ovog preleta bila u rangu iskrcavanja saveznika u Normandiju, čudesni svijet sarajevske kotline je zadrhtao od uzbuđenja jer je dobio prijeko potrebno tapšanje po ramenu od strane nadređenog.
S druge strane, moj lični utisak je da je narod postepeno internalizovao ovaj praznik kao nešto važno, što će možda nekome zvučati čudno, ali zapravo nije. Teško je uvesti jedan tako “mlad” praznik u kolektivnu svijest, naročito kad imate istoriju ispunjenu važnim datumima i prekretnicama. Polako su se istopile podjele između vlasti i opozicije i, generalno, društvene podjele oko tog praznika su pale u drugi plan, svi su u međuvremenu shvatili da je to nešto naše, tačka okupljanja i simbolički štit protiv sarajevskog unitarizma.
Bajke
Ako se može pronaći ikakva utjeha u tome što ratovi niču kao pečurke poslije kiše, to je da se sve ovo nama već desilo. Bombardovanje Republike Srpske i SR Jugoslavije je bilo gola manifestacija moći jačega, surova i beskrupulozna realnost koja se svijetu dešava danas, bez ikakvog uvijanja. Da stvar bude tragičnija, ispostaviće se da je tu manifestaciju moći potpisao ni manje ni više nego uskoro osvjedočeni pedofil i monstrum najgore vrste, Bil Klinton. Trudio sam se da budem blag sa riječima. Sve bajke o međunarodnom pravu su mrtve, ali nisu jedine. Mrtve su i one silne ideje kojima smo godinama zaprašivani i gdje nam je rečeno da moramo da razvijamo svoju demokratsku svijest (?!) i uspostavimo vladavinu prava, sve je to palo u vodu tokom dvije godine histerije oko korone i svih pratećih događaja, pa onda antiruska histerija nakon početka rata u Ukrajini i kršenje elementarnih ljudskih prava. Pečat cijelom procesu dala je reakcija na rat u pojasu Gaze, gdje su već gore navedeni regionalni smatrači doživjeli šizofrena cijepanja između osude stradanja civila u Gazi sa jedne strane, a sa druge strane stoji strah da se ne zamjeriš svom “strateškom partneru” Sjedinjenim Američkim Državama. Nisu samo građanoidi imali takva cijepanja, imale su ih i naše komšije, politički predstavnici u Sarajevu, pritisnuti domaćim javnim mnjenjem sa jedne, a opet nadređenim diplomatama sa druge strane.
Međutim, ono što hoću da kažem je da su sve bajke već ispričane. Konji su postali miševi, a kočije bundeve, kao što kaže Nele, i samo lud čovjek može i dalje da vjeruje da neki poredak postoji. To ne znači da zapadam u potpuni nihilizam, naprotiv, samo mislim da svjedočimo velikom povratku nacionalnog suverenizma kao najboljeg mehanizma da zaštitiš svoje nacionalne interese. Svako prepuštanje globalnim vjetrovima rizikuje da te odnesu u tačku iz koje nema povratka. Henrija Kisindžera su mnogi osuđivali sa moralističkih pozicija, ne shvatajući da je svijet ideja neodrživ, i donosi više štete nego koristi, a jedino ravnoteža snaga i tvrdi realizam u međunarodnoj politici mogu da garantuju stabilnost poretka. A kad poretka nema, onda nastupa haos, uz haos ide i smrt i stradanje. Dakle, lažni građanisti vam nisu prijatelji, jer donose haos, ali nacionalni suverenisti jesu, makar bili mrski.
I za kraj bih se samo dotakao još dvije karikature, a to su Ramo Isak i Zukan Helez, dva moralna strašila, kao Bibop i Rokstedi, koji su dali veoma zapaljive izjave u susret 9. januaru, dodatno sluđujući ionako sluđenu javnost. U zdravom, normalnom političkom sistemu takva dva čovjeka se ne bi mogla propeti ni do čela mjesne zajednice, a ovako smo osuđeni da trpimo izlive njihovih intelektualnih fekalija u javni prostor. A imamo i mi svojih kandidata za te opise, da stavim ruku na srce.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
