POGLEDI Prebrojavanje

Te noći na ATV-u pucala su stakla u studiju, a tri dana kasnije, na izborima 12. oktobra, po treći put pukao je i Ognjen Tadić. Za dlaku. Preciznije, za 7.457 glasova. Nije te večeri izgovorio ono famozno “Laku noć, Republiko Srpska”, nego četiri godine ranije kada je prvi put izgubio od Milorada Dodika (više od 92.000 glasova razlike), ali taj Miholjdan jeste bio “Laku noć” njegovoj političkoj karijeri. Šteta za Tadića jer nije bio političar bez kapaciteta, a za to gdje je i kako završio najviše je zaslužan on sam. No, to je danas manje bitno.

Sedam i po hiljada glasova falilo je da se tada okrene točak političke istorije u Republici Srpskoj. Stranke tadašnje i današnje opozicije na tim izborima osvojile su 36 mandata u republičkom parlamentu, postojala je i ona nezvanična priča da Mladen Bosić i Petar Đokić, valjda po brčanskoj liniji, dogovaraju premijersku poziciju za lidera socijalista ako se prikloni drugom bloku. Na listi DNS-a u skupštinu je ušao dvojac iz novoosnovanih naprednjaka, Vojin Mitrović bio je na listi NDP-a Dragana Čavića, a Ilija Stevančević, penzioner, na vrhu kompenzacione liste SDS-a. Nova vlada, dakle, bila je na klackalici, a da je Tadić tada pobijedio opozicija bi, a pazite, pričamo o opoziciji u kojoj su tada, npr, i pokojni Mićo Mićić u Bijeljini, i Obren Petrović u Doboju, imala odličnu startnu poziciju za preuzimanje svih poluga vlasti u državi (na zajedničkom nivou već je bila obezbijeđena pobjeda Mladena Ivanića, istina, takođe tijesno kao o Dodikova).

Ipak, ishod predsjedničke trke kreirao je sve buduće procese. Nova vlada izabrana je sadejstvom dotadašnjih partnera (SNSD-DNS-SP) sa tek 44 od potrebna 42 glasa, naprednjaci su promijenili stranu (kasnije prozvani papcima), ali isto su učinili i Mitrović i Stevančević. I tada se govorilo o uticaju Aleksandra Vučića koji nije bio ni izbliza jak kao danas. CIK je utvrdio postojanje 38.000 nevažećih listića, od čega je nešto više od 19.000 bilo prazno.

U prvim postizbornim danima te 2014. godine Tadić je komentarisao da velik broj nevažećih listića jeste problem i da bi trebalo prebrojati sve glasove, uključujući i one iz inostranstva, Nenad Stevandić je izražavao zadovoljstvo rastom SDS-a, Mladen Ivanić bio zadovoljan pobjedom, ali nikome nije palo na pamet da na ulici traži novo brojanje ili poništavanje izbora.

Ishodom su svi manje-više na neki način bili zadovoljni. Dodik je sačuvao “živu glavu”, SDS je u parlamentu Srpske bio tek nešto malo slabiji od SNSD-a, opozicija je dobila Savjet ministara i sijaset agencija i direkcija u Sarajevu, čak je i Tadić, očekivano, završio u Domu naroda. Situacija je bila odlična po stranke, ali katastrofalna za društvo, imajući u vidu da je priča o “dva papka” bila samo početak trenda političkog prelijetanja čije su se maligne ćelije razlile na svim nivoima i od čega se nikada nismo oporavili.

Osam godina kasnije, preliminarni rezultati koje tromi CIK “rifrešuje” jednom dnevno dramatično su drugačiji. Trka za Predsjedništvo BiH završena je i prije nego što je počela, praktično čim je SDS za tu poziciju kandidovao Mirka Šarovića. Odnos snaga u Parlamentu BiH sličan je onom od prije četiri godine. U Narodnoj skupštini trenutno stranke koje su kao vladajuće završile prethodni mandat imaju 48 poslanika, a opozicija, uključivši tu i Nebojšu Vukanovića, tek 25, dok ostatak odlazi na bošnjačku listu i dvije “ni na nebu ni na zemlji, a jedva iznad cenzusa” stranke - DNS i SPS.

U trci za predsjednika razlika je tridesetak hiljada glasova.

I šta smo dobili? Dvostruko proglašenje pobjednika u izbornoj noći, optužbe za izbornu krađu i narod na ulici.

Zbog svega gore nabrojanog sasvim je legitimno pitanje zašto nije bilo protesta 2014. godine i da li je Tadić manje to zaslužio od Jelene Trivić?

U proteklih osam godina, a ponovo zbog svega gore nabrojanog, stvorena je, opravdano, fama da ko ima predsjednika, ima sve preduslove da formira vladu. Toga je bila svjesna i opozicija koja je bukvalno sve resurse upregla u predsjedničku trku. Drugi je cilj bila pobjeda nad Dodikom koja bi imala simboličku snagu jer bi mogla da označi njegov politički kraj. U svemu tome zapostavljen je Šarović, a već ruinirana partijska infrastruktura na terenu nije mogla da dobaci više od dva-tri opoziciona mandata po izbornoj jedinici u parlamentu. Udar na Dodika bio je hazarderski, ali ne i nedozvoljen potez.

Krađa glasova kod nas je ono što često svrstavaju u domen javne tajne. Svi koji iole prate političke procese znaju u kojim lokalnim sredinama postoji sklonost malverzacijama te vrste. Razlika je samo u tome ko i koliko zavrne. I toliko je to postalo izraženo da je narod već oguglao, kao i na vijest da je neko promijenio partijski dres. I to je još jedan naš poraz.

Opozicija je na dva sasvim korektno organizovana protesta u Banjaluci, ukazivala na krađu samo u jednom segmentu izbora. Samo je Jelena Trivić pokradena, ništa o tome što su, evo primjera, ispod crte u borbi za parlamente ostajali “prvaci” poput Miladina Stanića ili Nedeljka Glamočaka ili što je Igor Crnadak ostao zakovan na posljednjem mjestu liste u Banjaluci. To je nebitno, bitan je samo predsjednik.

Zahtjevi upućeni u nedjelju sa Trga Krajine su takođe legitimni. Detalji s terena otkrivaju da jeste bilo marifetluka, što je uostalom priznao i predsjednik biračkog odbora iz sela Krajišnik kod Gradiške odakle je rodom majka Trivićeve. Da li tih “krajišnika” ima dovoljno da okrenu naglavačke rezultate za sada nema dovoljno dokaza. Bar ne javno.

Ostaje, međutim, nejasno, a o tome niko i ne govori, šta bi se dogodilo da je Trivićeva pobijedila prije desetak dana ili šta će se desiti ako novo brojanje promijeni ishod izbora za predsjednika.

Ako su rezultati izbora za NSRS nesporni, a malo ko govori da nisu, kome bi predsjednica Trivić dala mandat? Ko bi činio većinu? Ako uobzirimo brojke, za novu vladu bi nedostajalo 17 ruku. Pa čak ako bi u taj blok ušli, od većeg dijela opozicije omraženi, Nenad Nešić i Goran Selak, sa svojih sedam kompenzacija, falilo bi još 10 poslanika. Kohabitacija u Republici Srpskoj u današnjem odnosu snaga je nemoguća pa bi šanse da Trivićeva da mandat nekome iz SNSD-a bile jednake onima da Vučić da mandat Draganu Đilasu. To, dakle, znači da bi opozicija na svoju stranu morala da prevuče najmanje 10 “preletača”. Ista opozicija koja se gnuša političke korupcije i takvog vida vladanja.

Stvari ovako postavljene izgledaju jednostavnije nego što zaista jesu, ali ne daju precizan odgovor na pitanje šta će protesti da donesu. CIK jeste juče donio odluku da svi glasovi na izborima za predsjednika ponovo budu prebrojani što je već proglašeno za veliku pobjedu.

Šta će se dogoditi ako novo brojanje donese iste ili slične rezultate bez uticaja na konačni ishod? Novi protesti?

Ako bi eliminisali tvrdnje da iza svega stoji strani faktor, Vučić, masoni, Rusi, kolektivni Zapad i druge kuhinje o čemu, iako mnogi spekulišu, ne postoji nijedan konkretan dokaz, jedini logičan zaključak koji se danas nameće jeste da opozicija, dijelom i na ulici, ovog oktobra počinje pripreme za jedan drugi oktobar, onaj za četiri godine. I to je napredak.

Prethodnih 20 godina svaki poraz su tri godine analizirali, a onda bi se četvrte pokazalo da im analize ne idu od ruke.

Užasno je što se na kraju svodi na - prebrojavanje. Od onog najmanje bitnog, broja ljudi na Trgu Krajine, gdje se blamira i policija i tviteraši, svako iz svojih razloga, do glasova koje će na koncu da dovede do prebrojavanja u opoziciji. Iste rabote neće biti pošteđena ni vlast. Nema šanse da svi ostanu na broju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.