Muzej utemeljivača Srpske

Ali istina se sama po sebi ne podrazumijeva. Ona je po svojoj prirodi inertna ako odgovornost za nju preuzmu nesavjesni, lijeni, neodgovorni i korumpirani. Oni istinu obično prepuštaju zaboravu i dozvoljavaju da nečija lažna gledišta počnu da osvajaju životni prostor koji bi trebao pripadati istini. Ali ako odgovornost za istinu preuzmu istinoljupci, rodoljupci, hristoljupci i krstonosci, onda ona postaje živi oganj u njihovim rukama, jači od svih oružja koja su ljudi napravili u svjetskim vojnim industrijama. Ko iskreno i srcem drži strast istine, na njega pada Sveti duh i dobija najbolju moguću zaštitu - zaštitu Gospoda Isusa Hristosa.

 Isus mu reče: “Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi Ocu, osim po meni” (Jovan, 4:6).

Republiku Srpsku će spasiti ljubav prema njoj i istina koja je prionula za srce i neraskidivo ušla u duše njenih ljudi.

A istina je da se srpski narod zapadno od Drine, vijekovima unazad, bori za sopstvenu slobodu. Istina je da su se mnogi hajduci i ustanici borili protiv turskog zuluma i da su neki od njih opjevani u epskim narodnim pjesmama, ali i da su mnogi završavali svoje živote na turskom kocu, u najvećim mukama koje je ljudski um toga vremena bio u stanju da smisli. Istina je da su se hercegovački Srbi digli na ustanak protiv Turaka u periodu od 1852. do 1862. godine, kojeg je predvodio Luka Vukalović.

Datum

Istina je da su Srbi 9. jula 1875. godine podigli ustanak u Hercegovini (Nevesinjska puška), koji se ubrzo proširio i na čitavu Bosnu i Hercegovinu. (Evo sjajnog datuma za Dan nezavisnosti BiH, umjesto 1. marta). Ustanci su značajno oslabili Osmansko carstvo i proizveli tzv. Veliku istočnu krizu, čime su se stvorili uslovi da na Berlinskom kongresu 1878. godine Austrougarska dobije pravo da okupira dvije turske oblasti - Hercegovinu i Bosnu. Istina je da se tada slovenski muslimanski živalj nije pridružio ustanku protiv azijatskog okupatora, već su zajedno sa turskim okupatorom učestvovali u gušenju ustanaka. Pravoslavni i muslimani u Bosni i u Hercegovini su u tome vremenu imali različite definicije slobode, ropstva i okupacije. Istina je da su u ustanku Srbi prolijevali svoju krv za sopstvenu slobodu, a Austrijanci su za svoje interese iskoristili tekovinu te borbe. Srpska borba za sopstvenu slobodu omogućila je Austrougarskoj veliko proširenje na jugoistok, čime je jedan okupator zamijenjen drugim, u mnogim elementima perfidnijim i opasnijim. Austrija, ne samo da nije omogućila slobodu srpskom narodu već ga je uglavnom smatrala neprijateljskim, čiju kulturu, jezik, istoriju i tradiciju treba ugušiti i pretopiti u neku njima poželjniju - bosansku. Borba za slobodu od novog okupatora se morala nastaviti, ali ovoga puta kroz borbu za svoje ime, svoj identitet, jezik, pismo i kulturno djelovanje.

Nakon tiranoubistva, 28. juna 1914. godine, masovno su se aktivirala vješala za srpske stradalnike od Trebinja, preko Sarajeva i Doboja do Banjaluke. I tada kao i u vrijeme ustanaka protiv Turaka, muslimansko slovensko stanovništvo u BiH je masovno stalo na stranu okupatora. Ovoga puta valjda se podrazumijevalo da je i katoličko stanovništvo BiH stalo na stranu okupatora. Četiri bošnjačke regimente u austrougarskoj vojsci su se vrlo predano borile za K.u.K. armiju (carska i kraljevska). Ti pukovi su bili najodlikovanije jedinice u austrijskoj vojsci. Sugerišem čitaocima da pročitaju knjigu Varnera Šahingera (Njarner Schachinger) “Bošnjaci dolaze”.

Istina je da je srpska vojska oslobodila od austrijske okupacije ne samo Bosnu i Hercegovinu već i ostale južnoslovenske krajeve. Opet je prolijevana srpska krv za svoju slobodu, ali i za slobodu drugih. Činilo se da je srpski narod u Bosni i Hercegovini konačno izborio vjekovima iščekivanu sopstvenu slobodu od tuđinske vlasti.

U djelu “Moji saputnici”, pišući o Petru Kočiću, Jovan Dučić gotovo zavjetno poručuje: “Bosna pripada onima koji su se za nju borili na turskom kocu i austrijskom konopcu”. Ipak, srpski narod, bez obzira na zločine koji su prema njemu napravljeni, dobrodušno je prihvatio svoje komšije muslimane i katolike da nastave slobodno živjeti na sopstvenim ognjištima i ne pomišljajući na bilo kakvu osvetu i ne želeći za sebe bilo kakva veća prava nego što su bili spremni da ponude njima. Ali Srbi u tome vremenu, nažalost, nisu znali da očuvaju stečenu slobodu i nastupila su po njih još strašnija vremena - ustaški pogromi, bratoubilaštvo i nezapamćena stradanja koja su im priredili njemački i italijanski okupatori.

Prva pobuna

Istina je da su se Srbi iz Bosne i Hercegovine, 1941. godine, opet prvi pobunili protiv njemačko-italijanske okupacije i ustaškog terora, dok su slovenski muslimani opet masovno stali na stranu okupatora. Gotovo sve ustaničke jedinice, bilo da su partizanske ili JVuO, bile su popunjene Srbima. Samo zasjedanje ZAVNOBiH-a bilo je nelegalno jer odbornici nisu bili legitimno izabrani predstavnici naroda, već samo oni koji su pristali uz KPJ. Ali većina odbornika su, opet, bili Srbi. Pogotovo nije bilo legitimno što se tiče reprezentativnosti muslimana i Hrvata, jer je zanemarljiv broj stanovništva koje su predstavljali malobrojni hrvatski i muslimanski delegati. U tome vremenu politička bića i katolika i muslimana uglavnom su bila sa ustaškim pokretom, ili sa 13. oružanom gorskom SS divizijom “Handžar”. Radi korektnosti treba priznati da se izvjestan broj muslimana nalazio i u JVuO.

Istina je da su na kraju Drugog svjetskog rata Srbi, opet naivno, pomislili da su povratili sopstvenu slobodu. Ali ispostavilo se da će jedna, u biti antihrišćanska i sotonska ideologija, u vrijeme mira nastojati da razori vjekovima njegovano srpsko nacionalno biće, da ga razvjeri i rasrbi, a time i ubije njegovu istinu, njegovu pravdu i njegovu nadu. Znači, da ubije njegovu slobodu.

Istina je da su početkom devedesetih godina prošlog vijeka, svjesni svojih naivnosti u prošlosti i podnesenih žrtava za slobodu, Srbi iz Bosne i Hercegovine odlučili da odgovornost za sopstvenu slobodu preuzmu, jednom za svagda, u sopstvene ruke, te da organizuju državu u kojoj će njeni stanovnici dijeliti zajedničke suze i zajedničke radosti. Nikla je Republika Srpska kao tekovina vjekovne borbe srpskog naroda za slobodu od tuđinske vlasti i od tuđinskih ideologija. Ona je nastala kao istorijska neminovnost i potreba da se odgovori vjekovnom nastojanju njenih žitelja. Ogroman napor je uložen i ogromne žrtve su, opet, priložene na žrtvenik da bi se odbranilo pravo da u Srpskoj ostane i zakonodavna, i izvršna, i sudska vlast. I ostala je. Ali kao i ranije, borba za slobodu se mora nastaviti i u miru. To je borba koja zahtijeva mnogo više mudrosti, smislenosti i vizionarstva.

Mora se, i pred Bogom i pred ljudima, i pred prijateljima, i pred onim koji nam to nisu, i pred strancima, i pred domaćim, neprekidno bdjeti nad istinom koja je najsnažniji i najvažniji ugaoni kamen, i stub, i oslonac opstanka Republike Srpske. Svima mora da bude jasno da su temelji Republike Srpske duboko i čvrsto zakopani u prošlosti i da je njena gradnja zagarantovana i u sadašnjosti i u budućnosti kroz ogromnu ljubav i želju njenih stanovnika.

Zbog svega gore navedenog krajnje je vrijeme da se otpočne sa aktivnostima oko izgradnje MUZEJA UTEMELjIVAČA I GRADITELjA REPUBLIKE SRPSKE kao trajnog čuvara istine.

Među muzejskim postavkama trebalo bi da bude mjesta za sve one koji su kroz sva vremena svojim životom, krvlju, dijelom tijela, pregalaštvom, perom i naporom doprinijeli slobodi srpskog naroda zapadno od Drine. Takođe, među muzejskim postavkama trebalo bi da bude mjesta za sve savremene graditelje Srpske, s tim što bi svi ljudi i djela do 21. novembra 1995. godine mogli da se smatraju utemeljivačima, a oni poslije graditeljima. Odbor za izradu prijedloga bi imenovala Skupština Republike Srpske od časnih, najumnijih, najpredanijih i opšteprihvaćenih ljudi koji su i sami dokazani utemeljivači ili graditelji Republike Srpske. Pošto je prvo potrebno izabrati mjerilo, a onda mjeriti, najprije bi se uspostavili strogi kriterijumi za sticanje uslova za upis među utemeljivače ili graditelje. Kriterijume bi usvojila Skupština Republike Srpske po kojim bi isključivo taj odbor radio. Odbor bi pripremao spisak lica i djela koji su zaslužili da budu dio muzejske postavke, sa naučno utemeljenim obrazloženjima ne uzimajući u obzir političke i ideološke uticaje. Skupština RS bi po prijedlogu odbora npr. svakog 9. januara iznova proglašavala nove utemeljivače i graditelje, koji su zaslužili svoje mjesto u muzeju. Muzej i njegov sadržaj bi bili djelo ljudi, na osnovu saznanja do kojih su njihove sposobnosti u stanju da dopru.

Ali postoje brojni junaci za koje ljudi ne znaju, a Gospod zna da su svojim životima ili naporima doprinijeli slobodi svoga naroda. Oni zaslužuju da se pored muzeja podigne SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU, kao što su to uradile sve ozbiljne države na svijetu. Spomenik neznanom junaku je elemenat identiteta i državnosti jednog naroda. On je odraz zrelog pristupa jedne države prema sopstvenoj prošlosti. Republika Srpska treba da intenzivira pokazivanje svojih državotvornih navika i sposobnosti dugoročnog strategijskog razmišljanja i donošenja odluka.

Ovaj tekst je napisan sa jasnom namjerom da trzne i razbudi odgovorne da požure dok ne bude kasno. Gordi i prepotentni će reći da sve znaju i sami i da im niko ne treba soliti pamet. Ali gdje su bili ovih posljednjih 29 godina od rata do danas, da pokažu odgovornost prema utemeljivačima i graditeljima Srpske, da otpočnu da razmišljaju strategijski i vizionarski, pa da u narodu izgrade nesporno srpsko stanovište koje bi bilo opšteprihvaćeno i ne bi zavisilo od stava i stajališta bilo kog pojedinca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.