IDE GAS Sveto, Sveto, bi l' malo prošeto?

Muharem Bazdulj
IDE GAS Sveto, Sveto, bi l' malo prošeto?

U ranoj mladosti, kao i svi lunatici koji se opredijele da im književnost bude vokacija, idealizovao sam pisce. Zavolio sam tada jednu misao Andrea Malroa.

On je, naime, jedanput rekao kako mu “nije važno ono što je samo njemu važno”. Htio je reći, tako sam to ja tumačio samom sebi, da pisac ima privilegiju da govori u javnosti te da stoga svoj glas ne smije da “privatizuje”. Banalno rečeno, ako pisac ima komšiju koji ga uznemirava glasnom muzikom, treba to prijaviti komunalnoj policiji, a ne pisati tekst o tome. Ako, međutim, taj isti komšija teroriše cijelu zgradu, onda i tekst ima smisla.

Otkako je iz “Danasa” prešao u “Kurir”, olinjali književnik i perspektivna te nadobudna televizijska voditeljka (evolucije ovog tipa su obično obrnute) Svetislav Basara svako malo ima potrebu da me “proziva” u svojoj (svako)dnevnoj kolumni. Interesantno, sve te “prozivke” imaju isti motiv i povod i sve se tiču mojih stavova na “crnogorske teme”, odnosno mojih kritika Mila Đukanovića, njegovog režima i političkog djelovanja te naročito njegovih intelektualnih “grupa za podršku” u kojima participira i sam Basara. Makar se trudim da Basaru ne pominjem poimenično, jer mi je jasno da svaki javni kontakt s njima podsjeća na ono što se u narodu zove “nagaziti na sugreb”, on se počeo toliko često baviti mnome da se ispostavlja da je moj oprez bio uzaludan.

Basara, poznato je, voli da vrijeđa i tu je lišen svakog dobrog ukusa. Vrijeđa ljude na nacionalnoj osnovi, na vjerskoj, vrijeđa ih tako što nipodaštava sve što rade, izruguje se fizičkom izgledu, modnim detaljima, svemu i svačemu. Postavio se kao siledžija iz školskog dvorišta koji pljuje na sve, a njemu niko ne smije ništa. Moram da priznam, iako su me prijatelji nekoliko puta nagovarali da mu odgovorim jer mi se namjestio na volej, to sam uvijek izbjegavao. Računao sam, mator je čovjek, takođe, iz silne autobiografske prepiske je jasno da je i višestruko bolestan, isto tako, bez previše krzmanja priznaje da je cinik vrlo klimavog morala, ali što je najvažnije: zašto ja svoje čitaoce da opterećujem tim nesrećnim i licemjernim ljudskim bićem?

Produkcija gadosti

U jednom trenutku, međutim, shvatio sam da se u ovom slučaju moja pristojnost polako pretvara u mazohizam. Takođe, pomislio sam i na Basarine čitaoce; možda je i njima draže da se on bavi drugim nekim stvarima, nego sa mnom. Napisaću, dakle, odlučim, jedan tekst o Basari, s radnom porukom koja parafrazira Duška Radovića i Neleta Karajlića, porukom koja, dakle, glasi: Sveto, Sveto, bi l' malo prošeto?

Sveto, Sveto, ti za sebe misliš da si zajeban pa ti evo izazova. Otvorio sam fajl koji se zove “Prilozi za biografiju Svetislava Basare”. Za svaki naredni tekst u kojem me spomeneš napisaću jedno poglavlje na tragu ostatka ove kolumne, poglavlje koje će na konkretnim primjerima ilustrovati tvoje višedecenijsko trovanje javnosti, licemjerje, produkciju govora mržnje i ostalih gadosti. Već sam pisao o tvom više puta ponovljenom propagiranju teze da su “Muslimani na Markalama sami sebe granatirali”, a ovdje ću kratko da se pozabavim s nekoliko detalja iz tvoje knjige “Drvo istorije” štampane 1995. godine u Užicu. U isto vrijeme, dakle, dok se na manje od stotinu kilometara udaljenosti, general Mladić sveti Turcima prizivajući bunu protiv dahija, ti pišeš ovako: “Duh i bez našeg znanja upravlja svim stvarima. Dovoljno je sagraditi džamiju, na primer, i kroz neko vreme predeo oko nje postaje azijski”.

Čitajući ovo imam isto ono osjećanje koje imam kad poredim ono što su, recimo, Biljana Srbljanović ili Nikola Samardžić pisali prije trideset godina i što pišu sada. Nisu se oni promijenili, kao što se nisi promijenio ni ti. I tada i sada mrzite “Aziju”, samo što su vam metafora “Azije” onomad bili “Muslimani”, a sada su “Srbi”.

Tako su na tragu tvoje vizije “drveta istorije”, srpski bojovnici po Bosni i Hercegovini rušili džamije i time nanovo vaspostavljali evropske umjesto azijskih predjela. U ovom kontekstu postaje ponešto jasnija i tvoja opsesija Amfilohijem Radovićem, a na tragu onoga o čemu svjedoči najpozvaniji očevidac događaja iz 2004, kad je malo nedostajalo da se i grad Beograd po tvojoj viziji potpuno evropeizira, o čemu, dakle, svjedoči Mustafa Jusufspahić: “Kada su huligani palili našu džamiju i kada je falilo pametnih i mudrih glava, tada je poštovani i hrabri mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović stao ispred razuzdane mase braneći dobro od zla u svima nama”.

Nisi ti, Sveto, slučajno, jedan od najevropskijih Srba, ti znaš da nema Evrope dok se iz srca Beograda ne izbriše ono što čitav predio od Kalemegdana do Kluba književnika čini azijskim. Nije uspjelo 2004, ali očigledno raste popularnost političkih i društvenih pokreta koje predvode tvoji (bivši) prijatelji i obožavaoci tvoje (mladalačke) lektire pa budućnost vjerovatno nosi nose šanse za uspjeh.

“Sveto goveče”

Nešto kasnije, u istoj knjizi, pišeš i ovako: “Muslimanski deo slovenskog življa izgubio je i nacionalni identitet, i istovremeno, bio podvrgnut sekularizaciji, pa mu je CK udelio fantomsku nacionalnost”.

Često si u Sarajevu, Sveto, pa se dogovori sa svojim prijateljem Emirom Hadžihafizbegovićem, jednim od vodećih jurišnika Bakira Izetbegovića, da li su Bošnjaci “fantomski narod”. Možete i neku konferenciju na tu temu da napravite. Platiće Vlaho Bogišić.

Tek sam na trećini “Drveta istorije”, a moram ovo da privodim kraju. Pored “Drveta” imam još desetak tvojih knjiga ispodvlačenih. Pa ožeži u “Kuriru”, bujrum, ti si sa granice, ti znaš šta to znači. Ili se raspitaj malo. Možda sam sve to što mi pripisuješ, ali sam i načitan, imam solidnu memoriju, zlopamtilo sam, uporan i osvetoljubiv. Ožeži, pa će biti dobro i tebi i meni. Tebi za tekstić, kakav god bio, kapne honorar, a meni knjiga raste. Pun mi te je hard disk, svakako. Nemam, rekoh već, motiva da se bavim tobom u novinama, a kao književni lik si mi dosadan. Ipak, uz jaku ličnu motivaciju možda doprinesem da se smanji očigledna praznina u biografskoj sekciji srpske književnosti.

Dragi čitaoci, izvinjavam se ako sam malo previše otišao u privatnost. Šta ću, i ja sam čovjek, krvav ispod kože, moram ponekad da se ugledam na starije kolege. Uostalom, pošto ja za “Glas Srpske” svakako pišem jednom u četrnaest dana, a Basara za “Kurir” svaki dan, nema nikakvog smisla da vam ga ovdje ikad više pominjem. Što se drugih eventualnih publikacija tiče, kako bi rekli marketinški magovi, raspitajte se u svim boljim knjižarama. Knjiga će se na srpskom tržištu zvati “Sveta krava”, dok će eventualno hrvatsko ili bosansko izdanje nositi naslov “Sveto goveče”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Usidrana BiH
Usidrana BiH
POGLEDI Pogled unazad
POGLEDI Pogled unazad
Kisindžerov plan za mir
Kisindžerov plan za mir
POGLEDI Robovi kvota
POGLEDI Robovi kvota
Danas slavlje, sutra rad
Danas slavlje, sutra rad
Golubovi i jastrebovi
Golubovi i jastrebovi
POGLEDI Bez trećeg
POGLEDI Bez trećeg
Pričao mi jedan čo'jek
Pričao mi jedan čo'jek
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana