IDE GAS Okrugli rođendan pijanistkinje

Poslije februarskih premijera u Sarajevu i Mostaru, predstava je u julu gostovala i na teritoriji Republike Srpske, i to u Srebrenici. Tako se na cijeloj teritoriji BiH, oko prve austrijske književne nobelovke, uspostavio kakav-takav konsenzus.

Elfride Jelinek dobila je Nobelovu nagradu za književnost 2004. godine. U obrazloženju nagrade posebno je istaknuta svojevrsna muzikalnost njenog djela. Riječi i muzika dva su pola interesovanja ove umjetnice, a ta raspolućenost kao da se sluti iz njenog života & literature. Elfride Jelinek rođena je, naime, dvadesetog oktobra 1946. godine u Štajerskoj, u Austriji. Otac joj je bio češki Jevrej, a majka austrijska katolkinja iz imućne i ugledne familije. Očeva profesija hemijskog inženjera i važnost njegove pozicije u ondašnjoj industriji spasla mu je život za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo rođenje književnice godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo je, dakle, svojevrsno čudo. Elfride Jelinek školovala se u Beču, u najuglednijim školama. Od malih nogu posvećuje se muzici: uči pjevanje, violinu i klavir, a pohađa i časove baleta. Sa osamnaest godina i diplomom konzervatorijuma Jelinekova nastavlja muzičke studije, no na Bečkom univerzitetu bavi se takođe pozorištem i istorijom umjetnosti. Svestrana umjetnica počinje pisati poeziju i prvu zbirku objavljuje sa navršenom dvadeset i jednom godinom. Za vrijeme studija Jelinekova ne bježi ni od društvenog angažmana, a to će ostati obilježje njenog rada do dana današnjeg. Dekada sedamdesetih označava zapravo pravi početak njene karijere: piše romane i dramske tekstove i polako stiče visoku i kontroverznu reputaciju. Ono što je za nje­n literarni rukopis najkarakterističnije, ono na čemu je zapravo insistirala i Švedska akademija, jest svojevrsna fluidnost: on kao da se koleba između poezije i proze, između riječi i muzike, između zvuka i tišine. Logično je zapravo da je takva autorka često žanrovski neuhvatljiva te da je sklona avangardi, eksperimentu i svojevrsnoj multimedijalnosti. Makar je najpoznatija po proznom i dramskom stvaralaštvu, njena je literarna avantura počela sa poezijom, ona često piše za radio, a oprobala se i na filmu (scenario) te u operi (libreto).

Mračne strasti

Ne treba zaboraviti ni njen prevodilački rad, a među autorima koje je prevodila možda je najzanimljivije i najinspirativnije istaknuti jednog velikog i ponešto ezoteričnog pisca čije ime takođe redovno iskrsava kad se raspravlja o eventualnim budućim nobelovcima: Tomasa Pinčona.

U dugom nizu nagrada koje je Jelinekova dobila prije Nobelove ističu se Bihnerova, Hajneova, Lesingova i Belova. Knjigu po kojoj je u svijetu najpoznatija Elfride Jelinek objavila je prije skoro punih četrdeset godina (1983) u izdavačkoj kući “Ronjohlt” - “Die Klavierspielerin”. Engleski prevod objavljen je 1988. u Njujorku, francuski iste godine u Nimu, a prvi prevod ovog romana Jelinekove na (eks)jugoslovenskim prostorima objavljen je 2003. u Zagrebu u izdanju izdavača “Oceanmore”, a iz pera Helen Sinković.

Taj zakasnjeli interes bio je po svoj prilici posljedica uspjeha filmske adaptacije iz 2001. koju je potpisao Mihael Haneke. U Kanu je prije dvadeset godina ovaj film ovjenčan i Gran prijem žirija i “Zlatnim palmama” za glavnu mušku i glavnu žensku ulogu. Priča o Eriki Kohut, bečkoj profesorki klavira koja živi sa majkom, i njenom učeniku Valteru Klemeru i u filmskoj i u romanesknoj verziji uzburkala je duhove. Zbog mračnih strasti glavne junakinje (od voajerstva do sadomazohizma) roman već, evo, četiri decenije neki proglašavaju pornografskim, a takvim optužbama nije izbjegao ni film. Riječ je, međutim, o izuzetno originalnom i beskompromisnom djelu, jednom od nezaobilaznih evropskih književnih djela iz posljednjih decenija dvadesetog vijeka, i napokon ključnom djelu autorke ovjenčane Nobelovom nagradom.

Dosljednost

Petnaest godina nakon što je Jelinekova dobila Nobelovu nagradu za književnost, ona je po drugi put u istoriji otišla u Austriju. Dobio ju je njoj blizak autor Peter Handke. I mada je politikantska internacionala bila pokrenula Handkeov simbolički linč, Jelinekova mu se nije pridružila. Kad je poslije nekoliko napadačkih tekstova “Njujork tajms” odlučio da posluša i glas druge strane, u fokusu se našlo dvoje pisaca. Karl Ove Knausgard je izjavio da ne može ni da zamisli očiglednijeg dobitnika Nobelove nagrade od Handkea, briljantnog u svakoj dekadi svog stvaralaštva.

- Handke je otišao u Srbiju pokušavajući da otključa svijet kroz svoje jedinstveno, idiosinkratično, književno prisustvo. Ali složenost i dvosmislenost jezika, naoružani Handkeovim osjećanjima, otvorili su Pandorinu kutiju bola, bijesa i očajanja - riječi su Knausgarda.

Elfride Jelinek je, pak, rekla da je Handke i samo kao pjesnik deset puta zaslužio “Nobela”.

I sama Elfride Jelinek je svojim ponašanjem često zgražavala malograđane. O njoj se, recimo, često pričalo kako voli da se druži sa prostitutkama. U jednom intervjuu, međutim, na direktno pitanje o tome, ona odgovara: “Ne, dakle, to je stvarno pretjerivanje. Povremeno idem u kafiće u kojima se one okupljaju jer me umiruje da potpuno sama uplovim u jedan potpuno drugi svijet. Ali i tamo ostajem samo posmatrač. Druge žene koje poznajem tamo idu da bi našle muškarce koji će ih tući. Ja to ne radim jer, u osnovi, živim asketski. Zapravo, nigdje zaista ne pripadam”.

Na konstataciju da je onda umjetnost pravo mjesto za nju, pojašnjava: “To mi ne pomaže mnogo. Uvijek iznova doživljavam da jedna uspješna umjetnica za muškarce postaje monstrum. Umjetnost mi oduzima čulnost. Postajem neutrum, srednji rod. Stoga tražim mjesta na kojima me niko ne poznaje. Tamo ljudi gledaju noge, grudi koje nemam. Tamo bivam brutalno procijenjena na osnovu tjelesne tržišne vrijednosti. Jedan muškarac, čak i kad jadno izgleda, može da osvaja žene jer je napisao nekoliko knjiga i poznati je intelektualac. Za jednu ženu to ne važi. To je nepravedno. Bolesni, impotentni muškarci, sedamdeset-osamdeset godina stari, dobijaju mlade žene ako mogu da zamijene potenciju ekonomskom ili intelektualnom moći. To je uspjelo Pikasu, Artmanu...”

Takva je Elfride Jelinek, originalna i samo svoja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.