Sporne teritorije Srba i Hrvata (9) - Ćirilicu uklanjali sa nadgrobnih spomenika

Lazo M. Kostić
Sporne teritorije Srba i Hrvata (9) - Ćirilicu uklanjali sa nadgrobnih spomenika

Sam engleski naučnik Siton Votson, koji je inače više naklonjen Hrvatima nego Srbima, zgražavao se na hrvatskoj politici prema Srbima i potpuno odobrio Srbima što pomažu režim bana Kuena Hedervarija. On je izrično rekao: "Dokle god je ozbiljna opoziciona stranka poricala i goli opstanak Srba u Trojednoj Kraljevini, Srbi nisu imali drugog izbora već da prime ljubazne ponude grofa Kuena."

Sa tim zakonom o dozvoli ćirilice nije mnogo postignuto, ali je data spoljna satisfakcija srpstvu. Da nije mnogo postignuto, citiraću doslovno šta kaže prota Dimitrije Ruvarac u citiranoj knjizi: "Peti glavni uzrok tužaljci srpskog naroda protiv uvreda hrvatskih, jeste očita mržnja vaša na ćirilicu.

 "Veleizdajnički" proces

A da je naša tvrdnja istinita, to ste pokazali nedavno prilikom debate u Saboru o "tabličnim natpisima" u Mitrovici. Mitrovačko gradsko poglavarstvo stavilo je na ulične tablice natpis "latinicom, kirilicom i goticom." Protiv toga što je stavljen natpis i kirilicom digla se do neba graja..." Razlog je tobože bio da za jedan jezik nisu potrebna "dvojaka slova". A Srbi, ili kako im ponavlja Ruvarac "nazovi ili nadri Srbi, ili Vlasi i Vlašadija" morali su slušati mirno "sve pogrde hrvatske na kirilicu."

Zamislite samo čim se bavio hrvatski Sabor, najviši organ jedne zajednice za koju su tvrdili Hrvati da ima sve osobine države, i zamislite sitničarenja u pogledu uličnih natpisa jednog eminentno srpskog grada! U čuvenoj "Veleizdajničkoj parnici" u Zagrebu god. 1908-9. optužnica je stavljena na teret optuženim ne samo što se zovu Srbi, već što upotrebljavaju ćirilicu i nju zovu srpskim pismom! A državni tužilac (odvjetnik) Akurti tvrdi da među "grčko-istočnjacima" Hrvatske i Slavonije ćirilica nije bila ni poznata do pre nekoliko godina. Još u toku same parnice njega pobija najjačim dokazima srpski istoričar Ljuba Kovačević. Ali šta to pomaže? Kod Hrvata su fikcije i himere bile uvek snažnije nego istina. Vatroslav Jagić govori u svojim memoarima o "mahnitom proganjanju ćirilice u svim srpsko-hrvatskim zemljama" i produžuje u zagradi: "Od koga je potaknut ovaj rat protiv ćirilice ne znam." To nije baš teško znati. Glavno je da se vodi "mahnito proganjanje ćirilice" svuda gde Srbi žive pomešani sa Hrvatima. Od Srba taj progon svakako ne potiče, onda se zna od koga potiče.

Gde god su mogli Hrvati su ćirilicu zapostavljali, grdili, odgurali. Ako bi se u hrvatskim gradovima pojavio neki natpis na ćirilici, kao privatna firma ili tome slično, on bi uskoro bio premazan, mastilom, blatom i drugim sredstvima koja Hrvatima tako priliče! Ovo je u emigrantskoj štampi više puta izneo g. Adam Pribićević, koji je kazao da privatna lica nisu mogla odolevati tim šikanama, jer je vaspostavljanje firme uvek bilo skopčano sa velikim troškovima, već je samo Srpska banka u Zagrebu, jedna moćna finansijska ustanova uvek iznova menjala firmu. Drugi su naprosto izbacili natpis ćirilicom. Time je trijumfirala hrvatska "nacionalna misao."

 "Srpska banka" u Zagrebu

U jednom od poslednjih svojih napisa o tome kazao je g. Adam Pribićević između ostalog i ovo: "U Hrvatskoj ispred 1914... Svaki Srbin imao je pravo da svakoj prvostepenoj vlasti obraća se ćirilicom i mora na to dobiti rešenje na ćirilici. Malo ih se tim pravom služilo. Da li sa "čojstva i pristojnosti"? Koješta. Zar je čojstvo i pristojnost odricati se svog prava? Od nevolje, jer su Hrvati činovnici zavlačili rešavanje tih ćiriličkih podnesaka, a krajnji fanatici donosili i nepravična rešenja: "Vrak ti skelil mater vlašku! Ja ti bum pokazal kaj ti je ta tvoja ćirilica!" I tako su se uklanjali šteti, a uz to nisu mrzili nikakvo pismo, ni tursko, ni jevrejsko, ni latinicu. S toga praktičnog razloga, niko od Srba u Zagrebu nije imao firmu u ćirilici: ni trgovci, zanatlije, lekari, advokati, inžinjeri, ni srpske ustanove, izuzevši "Srpsku banku", koja je imala para da menja razbijena prozorska stakla i moluje zidove i firmu, zamazane mastilom. Međutim, pod Mađarima u Vojvodini, pa čak i u Budimpešti, Srbi su isticali firme u ćirilici, a s poslovnih razloga stavljali ćirilicu na svoje firme i Mađari, Jevreji, Nemci i Slovaci.

Koliko puta su starčevićanski studenti, u vestibulu Zagrebačkog univerziteta, razbili ploču Srp. Akad. Potpornog društva, zato što su sve objave članovima na njoj bile u ćirilici!" A kad im se dala prilika, Hrvati su je formalno zabranjivali. Ta prilika je bila došla 1914. Sa koliko sadističkog zadovoljstva su Hrvati zabranili tada ćirilicu u svim srpskim krajevima. Svaka beleška ćirilicom mogla je stati života onoga ko se njom poslužio. Sam sam svedok toga žalosnog stanja. Čak su je zabranili bili i u okupiranoj Srbiji i Crnoj Gori, gde su Hrvati vodili kod guvermana prvu reč.

A šta su radili od 1941. do 1945. kad nigde nije bilo više kontrole ni kočenja, jedva treba isticati. Razume se da je prva stvar zabrana ćirilice. To je najomiljenije, starodrevno sredstvo Hrvata u borbi protiv Srba. "Još meseca aprila 1941. Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranilo je upotrebu ćirilice na teritoriji NDH u javnom i privatnom životu.

Svi javni natpisi pisani ćirilicom morali su biti uklonjeni. Štoviše i oni sa grobnih spomenika."

 

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana