FELjTON Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (5): Sa večere u samostanu krenuli u krvavi pir

 Sreski narodni odbor, kao organ nove vlasti u Banjaluci, raspolagao je 9. novembra 1945. podatkom o oko 2.300 ubijenih Srba, “ljudi, žena i djece” u Drakuliću, Šargovcu i Motikama. Četiri dana kasnije Okružna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača posjedovala je izvještaj da su Srbi u tim selima “poubijani, poklani, naticani na bajunete sve od djeteta u kolijevci do staraca i starica do 90 godina”. U zločinu “jedna grupa od sedam ustaša bila je najkrvavija, a čija se imena za sada još ne znaju”.

Svjedočenja

Uloga rimokatoličkog sveštenika Miroslava Filipovića - fra Tomislava, iz samostana na Petrićevcu, u zločinu nad Srbima u selima kod Banjaluke 7. februara 1942, zaslužuje nešto više pažnje. Naime, osim što je bio jedan od glavnih podstrekača i organizatora pokolja, Miroslav Filipović - fra Tomislav lično je učestvovao u ubijanju ljudi. Po poslijeratnom svjedočenju učiteljice Dobrile Martinović, fra Tomislav ušao je sa 12 ustaša u njen razred u osnovnoj školi u Šargovcu i tražio od nje da iz klupa izvede jedno srpsko dijete. Učiteljica je, ne sluteći šta se sprema, izvela Radojku, jedanaestogodišnju kćerku Đure Glamočanina, koju je fratar “zaklao pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama”. Potom je u učionici nastupila panika među ostalom djecom, koja su vrištala i jaukala. Srpska djeca su izvedena ispred škole i ubijena, o čemu je svjedočila i učiteljica Marija Šunjić.

U školskom dnevniku ostalo je zabilježeno da su Radojka Glamočanin i ostala srpska djeca “umrli 7. februara 1942. godine”. Radilo se o 53 djece, učenika osnovne škole u Šargovcu, premda postoji i mišljenje da je ubijeno 52 đaka, odnosno da učenica Dragica Kuruzović tog dana nije došla u školu.

Tokom pokolja ubijeno je ukupno 551 dijete u sva tri sela. Među njima jedanaestoro djece rođeno je 1942, 45 djece rođeno je 1941, 82 djece rođeno je 1940. Pojedine žene i djevojčice bile su silovane, a potom ubijene.

Pravda

Biskup Jozo Garić pravdao je Miroslava Filipovića - fra Tomislava, o čemu je izvijestio italijanski vicekonzul Fabiani 4. marta 1942. Garić je govorio da je Filipović “išao da ispovijedi ranjenike” i “da donese ranjenicima zadnju vjersku utjehu”. Ipak, Josip Loparević iz samostana na Petrićevcu svjedočio je da je fra Tomislav učestvovao u pokolju u selima kod Banjaluke, a da je poslije toga napustio ovaj rimokatolički samostan i stupio u ustašku vojsku, gdje je dobio čin.

U logoru Jasenovac kao zapovjednik vršio je masovna ubistva i zločine nad zatvorenicima. O zločinima Miroslava Filipovića - fra Tomislava svjedoči i pismo Petra Pajića, rimokatoličkog sveštenika iz Vrbanjaca kod Kotor Varoša, koje je uputio Franji Kraliku, uredniku Katoličkog tjednika u Sarajevu, nakon samog događaja. U njemu se kaže: “Grozno smo se ogriješili prolijevanjem nevine krvi i pljačkom. Zamisli samo! Poklali su golemo vlaško selo Motike i Drakulić. Poginulo je oko 2.400 ljudi. Poklali su i žene u porodu i djecu u bešici. Zgražam se i tugujem. Prije klanja navratili su u samostan na Petrićevcu. Ondje mezili, večerali, šta li. A onda pod vodstvom Filipovića na Drakulić. On je i sam ubio sjekirom pedeset sedmoro. Bio je sav krvav. A onda je pružio drugom sjekiru... Masovna groblja sve pred kućama. Naši su seljaci iz susjednih sela katolici, sve krvave jastuke odnosili...”.

FELjTON: Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (1): Od Banjaluke pokušali da naprave “Antingrad”

FELjTON: Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (2): Gutić osmislio genocid, crkva podržala

FELjTON: Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (3): Za nekoliko sati ubili 2.370 nevinih ljudi

FELjTON Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (4): Na bajonete nabadana i djeca iz kolijevke

Nakon oslobođenja fra Tomislav uhvaćen je i osuđen na smrt kao ratni zločinac i pogubljen u Zagrebu 1945. Viktor Gutić osuđen je na smrt vješanjem 11. februara 1947. i pogubljen je u Banjaluci kao ratni zločinac. Premda je Gutić uspio 1945. godine, makar privremeno, da se skloni u Italiju, Filipoviću nije pošlo za rukom da iskoristi jedan od “pacovskih kanala”, kojim je Rimokatolička crkva uspjela da evakuiše značajan broj zvaničnika NDH, kako državnih i vojnih, tako i crkvenih, uključujući i ratne zločince.

Obojicu je stigla ovozemaljska pravda, premda su joj pripadnici poglavnikove tjelesne bojne, koji su podnijeli najveći teret izvršenja zločina, uspjeli umaći, osim ako neki od njih nisu likvidirani 1945. u završnim operacijama na jugoslovensko-austrijskoj granici. Kazna je, uglavnom, izostala i kad su u pitanju učesnici i saučesnici u zločinu među lokalnim Hrvatima, jer je samo jedan osuđen na smrt, većina na vremenske kazne zatvora, a potom su amnestirani.

Bez povoda

Posebnost zločina u selima kod Banjaluke svakako je i u činjenici da su ljudi u tako velikom broju ubijeni hladnim oružjem: sjekirama, krampovima, noževima, bajonetima, vilama, cjepanicama i drugim oštrim i tupim predmetima, a neki su i živi spaljeni. Tokom zločina čulo se samo nekoliko hitaca, jer su ustaše pucale uglavnom na one ljude koji su pokušavali da pobjegnu.

Činjenica da je planirani zločin bio strogo čuvana tajna i da je bio dobro pripremljen, da su Srbi bili iznenađeni, jer kao lojalni stanovnici nisu davali nikakvog povoda za nasilje nad njima, niti su ga očekivali, uticala je na to da, sa izuzetkom jednog usamljenog slučaja, Srbi ne pruže nikakav otpor tokom čitavog 7. februara 1942. Ipak, nakon što je zločin dospio u javnost, jedan broj Srba sa područja Banjaluke pridružio se srpskim ustanicima i njihovoj oružanoj borbi.

Tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945) ustaše su počinile veliki broj masovnih zločina nad Srbima, kako u logorskim sistemima koje je Nezavisna Država Hrvatska osnovala i vodila, tako i na stratištima izvan njih.

Po broju ubijenih Srba izdvajaju se sljedeća područja: Garavice kod Bihaća (1941), Šušnjar kod Sanskog Mosta (1941), Prebilovci kod Čapljine (1941) i Stari Brod kod Višegrada, odnosno Rogatice (1942). Ipak, ni na jednom stratištu u NDH nije ubijeno toliko Srba u samo jednom danu kao u selima Drakulić, Šargovac i Motike i rudniku Rakovac kod Banjaluke 7. februara 1942. godine, čiji su stanovnici bili potpuno lojalni hrvatskoj državi i nisu dali nikakvog povoda da zločin bude počinjen nad njima. Izuzetak mogu da čine veliki sistemi za uništavanje Srba, poput logora Gospić - Jadovno - Pag (1941) i Jasenovac (1941-1945), gdje je, s obzirom na vrijeme njihovog postojanja i ukupan broj žrtava, sasvim moguće da je broj ljudi ubijenih u jednom danu i premašivao broj ubijenih u banjalučkoj “Vartolomejskoj noći”.

Prazno zgarište

Zločini nad Srbima jačali su njihov oslobodilački pokret u Bosanskoj Krajini, a jedno od njegovih glavnih žarišta bila je planina Kozara na sjeverozapadu oblasti. Nakon hrvatsko-njemačke ofanzive protiv srpskih ustaničkih odreda na Kozari u junu i julu 1942, više od 68.000 Srba sa tog područja odvedeno je u hrvatske logore, od čega blizu 24.000 djece, od kojih je oko 12.000 ubijeno. Hrvatski ministar Mladen Lorković izjavio je u septembru 1942: “Evo, ja sam se ovih dana vratio s područja Kozare, šezdeset kilometara dugo i gotovo isto toliko široko područje, koje je bilo nastanjeno isključivo Srbima, danas je prazno zgarište.”

(Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.