FELjTON Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (4): Na bajonete nabadana i djeca iz kolijevke
Hrvatski general Milan Mizler iz Vrhovnog oružničkog zapovjedništva u Zagrebu obavijestio je o zločinu kod Banjaluke 18. februara 1942. visoke zvaničnike NDH, “vojskovođu - doglavnika”, generala Ivana Perčevića iz Poglavnikovog vojnog ureda, Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova, Eugena Didu Kvaternika, ravnatelja za javni red i sigurnost, i generala Vladimira Laksa.
Mizler je napisao da je 7. februara 1942. u Drakulić, Šargovac i Motike kod Banjaluke došlo oko 100 ustaša iz Poglavnikove tjelesne bojne predvođenih dvojicom oficira, “sa kojima je bio i franjevac Filipović iz franjevačkog samostana u Petrićevcu”, kao i Stipe Golub iz Šargovca sa još dvojicom, koji su bili vodiči “i pokazivali ustašama koje su kuće grko-istočnjaka”.
Bez izuzetka
Mizler je naveo da je ubijanje vršeno u sve tri sela istovremeno, “tako da je u roku od tri, četiri sata bilo sve svršeno”. Ubijanje je vršeno sjekirama, krampovima i noževima.
U selu Drakuliću, samo u jednoj većoj porodici naišle su ustaše na otpor, jer stanovnici nisu htjeli izići iz kuće odupirući se oruđem, sjekirama i vilama, zbog čega je od strane ustaša bačena bomba u kuću od koje su djelimično poubijani i prisiljeni na predaju.
Na mjestu gdje su kuće više grupirane, “stanovnici su otjerani na jedno mjesto i tamo poubijani, redom muškarci, žene i djeca, te svi pobacani na gomilu i ostavljeni, a gdje je kuća bila osamljena, ti su ukućani u njoj pobijeni i ostavljeni u dvorištu. To je rađeno vjerovatno zbog bržeg i lakšeg pokapanja lešina”.
U jednom njemačkom izvještaju od 19. februara 1942, sastavljenom u Beogradu, a na osnovu dopisa koji je tri dana ranije uputio jedan “posrednik” iz Banjaluke, rečeno je da su ustaše iz Poglavnikove tjelesne bojne zaklale sve rudare pravoslavne vjere u rudniku Rakovac, da njihov broj nije utvrđen, ali da on iznosi između 31 i 63 ljudi. Među njima je bio i jedan rimokatolik, koji svoju vjeru nije mogao da dokaže. Selo Drakulić bilo je sa svih strana blokirano, a naredba je glasila “da se svi pravoslavni bez razlike u pogledu starosti i pola zakolju. Tako su na bajonete nabadana djeca iz kolijevke pa do staraca od 90 godina, izuzeci nisu bili dozvoljeni”. Ako je nekome i uspjelo da se spasi, “taj se sakrio kod ljudi u gradu ili njegovoj okolini, no takvih je, međutim, bilo jako malo i oni ni danas ne smiju izaći na svjetlost dana”.
Spaljivanje
U Motikama je bilo isto kao i u Drakuliću, a u Šargovcu je bilo još užasnije. Jednoj grupi od sedam ustaša “koji su bili najkrvoločniji, do danas se još ne znaju imena”. Zločin je izvršen po naređenju Zelića, koji se potom vratio u Zagreb, rimokatoličkog sveštenika Filipovića i dvojice sinova Marka Pletikose iz Budžaka. U izvještaju je rečeno da tačan broj ubijenih još nije utvrđen, ali se navodi 1.750 duša. Rečeno je i to da je u štali seljaka Mitrovića u Drakuliću “50 duša nagurano, zatim je štala zapaljena, tako da su ljudi živi spaljeni”.
Očevici pokolja u Šargovcu “kažu da je 53 djece ubijeno iz osnovne škole”. Dalje se navodi da su među “bestijalnim zločincima bili takvi sadisti koji su svoj posao tako organizovali da su malu djecu nabadali na bajonete a tek onda pucali u njih”. Izvještaj se posebno bavi ustašom Tatekom, koji se hvalio da je “uklonio” 1.500 ljudi u jednom danu. Hrvatski mještani Šargovca, koji su ranije pružali gostoprimstvo srpskim komšijama, “te iste ljude, djecu, žene (...) klali su kakvim god da su dohvatili ubilačkim oruđem kao i drvenim cjepanicama, motikama, vilama za đubrivo ili sijeno i raznim drugim”. Odmah po pokolju ministar Hilmija Bešlagić otišao je u Zagreb kako bi spriječio dalje zločine “koji su predstojali za Banjaluku”.
Opijene horde
U jednom njemačkom izvještaju od 26. marta 1942, koji se bavi prilikama u zapadnoj Bosni, tj. bivšoj Vrbaskoj banovini, od aprila 1941. do marta 1942, rečeno je da je uoči zločina selo Drakulić “koje ništa nije slutilo i koje je bilo osuđeno na smrt, opkolila sa svih strana poglavnikova tjelesna garda”, nakon čega je Marko Gagula, starješina sela, vodio ustaše od kuće do kuće.
“Uplašeni, smeteni seljani bili su izvlačeni iz kreveta, pobrojani i nagurani u ovčije torove”, poslije čega su “od 80 porodica u životu ostala samo tri dječaka. (...) Svi ostali, od odojčadi pa do staraca, bili su zaklani. Da, zaklani na neljudski način, onako kako je to bilo svojstveno tjelesnoj gardi državnog poglavara Nezavisne Države Hrvatske. Da, one iste Hrvatske, u kojoj su se tokom 23 godine trajanja Jugoslavije samo hvalisali hiljadugodišnjom hrvatskom kulturom. U 11 sati u Drakuliću više nije bilo nijednog Srbina. Najmirnije selo u cijelom srezu zatrto je u roku od dva sata. Samo učenika osnovne škole bilo je njih 40 koji su umrli...”
U izvještaju je navedeno da je klanje nastavljeno i u Šargovcu, da je ubijeno “maljevima i krampovima” i 57 rudara u Rakovcu, “časnih muškaraca, koji se nikada nisu bavili politikom, koji su vrijedno, ne žaleći se, zarađivali svoj hljeb”. Poglavnikova tjelesna bojna donijela je u Banjaluku bogat plijen, “teško zarađeni imetak ubijenih, nekoliko stotina krava, volova, ovaca. (...) Predvođene rimokatoličkim sveštenikom, velečasnim Filipovićem, krvlju opijene horde su se približavale gradu. Njihov zvjerski instinkt nije mogao u potpunosti da se zadovolji.” U izvještaju je rečeno da je dolazak ministra Bešlagića i italijanskog konzula Skrabinija spasao preostale Srbe u Banjaluci.
- Ministar je bio deprimiran, a naročito kad je čuo šta se ima u vidu za Banjaluku. Na sve strane su išle njegove intervencije, ipak bez uspjeha, jer samo je poglavar države, poglavnik, mogao da zaustavi predložena klanja. Ministar se lično svojim malim automobilom odvezao u Zagreb - navedeno je u njemu.
Dok su preostali Srbi bježali iz grada u svim pravcima, muslimani su sazvali “konferenciju i uložili proteste protiv pokolja. Samo se rimokatolički biskup nije mogao pojaviti, jer je bio gripozan”.
Uništenje
Telegram, koji je stigao iz Zagreba, zaustavio je dalje zločine. Navodno je komandant ustaša opozvan, ali oko 3.000 nedužne srpske djece, žena i muškaraca je izgubilo živote. Ustaška mržnja prema svemu što je srpsko, a naročito katolička, bila je tako velika da se ne štedi nijedno sredstvo kada treba da se postigne konačan cilj, istrebljenje šizmatika.
(Feljton je urađen po knjizi istoričara Gorana Latinovića i Nikole Ožegovića “Hrvatski zločin nad Srbima u rudniku Rakovac i selima Drakulić, Šargovac i Motike kod Banjaluke 7. februara 1942”. Izdavač knjige je Srbsko sabranje “Baštionik”).
Nastavak u narednom broju “Glasa Srpske”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
