FELjTON: Kako je NDH planirala da očisti Vrbasku banovinu od Srba (1): Od Banjaluke pokušali da naprave “Antingrad”

Ta oblast nalazila se u okviru Vrbaske banovine, jedne od devet velikih administrativno-teritorijalnih jedinica Kraljevine Jugoslavije. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac govorio je još u oktobru 1939. godine o planskoj kolonizaciji sjeverozapadne Bosne, dodajući da će ona “brzo biti hrvatska”. Ante Pavelić naredio je 29. aprila 1941. da se Potpredsjedništvo Vlade NDH, na čelu sa Osmanom Kulenovićem, preseli u Banjaluku, što je ostvareno već 1. maja 1941. Tri dana kasnije, prilikom Kulenovićevog dolaska u Banjaluku, Viktor Gutić, koji se od aprila 1941. nalazio na čelu ustaškog stožera za Bosansku Krajinu izrazio je zadovoljstvo što ga može pozdraviti “u novom glavnom gradu Hrvatske”, kojeg je namjeravao preimenovati u “Antingrad”, poručujući da “glavni grad i okolinu treba očistiti od Srba, Jevreja i Roma”.

Gutić i crkva

U organizacionoj strukturi vlasti NDH u Banjaluci i Bosanskoj Krajini glavnu riječ imao je Viktor Gutić, koji se od aprila 1941. nalazio na čelu Ustaškog stožera za Bosansku Krajinu, a bio je i “likvidator bivše Vrbaske banovine”. Gutić je stigao u Banjaluku 17. aprila 1941, dva dana nakon što su u nju ušli dijelovi 183. njemačke divizije. Na čelu Ustaškog stožera za “Bosansku Hrvatsku” i Povjereništva za bivšu Vrbasku banovinu, kako se zvanično nazivalo to političko-upravno tijelo sa sjedištem u Banjaluci, nalazio se do sredine avgusta 1941. kad je premješten u Zagreb na novu dužnost. Gutić je pod pojmom “Bosanska Hrvatska” podrazumijevao cijelu Bosnu, ne samo Bosansku Krajinu, odnosno bivšu Vrbasku banovinu. On je inače bio “glavni naredbodavac, organizator i intelektualni začetnik svih zločina koji su u to vrijeme počinjeni u Banjaluci, Sanskom Mostu, Prijedoru i drugim mjestima.

Najviše pozicionirani rimokatolički sveštenik u Bosanskoj Krajini, biskup banjolučki Jozo Garić, davao je snažnu podršku Gutiću i njegovoj politici, pomažući prevođenje pravoslavnih Srba na rimokatolicizam. Njegova podrška bila je u skladu sa proglasom koji je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac uputio rimokatoličkim sveštenicima 28. aprila 1941, pozvavši ih da se odazovu “na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH”, koja je “davno sanjani i željkovani ideal” i da ispune “svoju dužnost prema mladoj hrvatskoj državi.”

Dobri odnosi između ustaša i rimokatoličkog sveštenstva u Banjaluci i Bosanskoj Krajini potvrđeni su sredinom maja 1941. godine Gutićevom posjetom samostanu na Petrićevcu, prilikom čega je on odao priznanje franjevcima za njihovu predratnu saradnju sa ustašama navodeći - “svaki onaj Hrvat koji se danas zauzimlje za naše dojučerašnje neprijatelje ne samo da nije nikakav dobar Hrvat, nego je protivnik i ometač unaprijed smišljenog, dobro proračunatog plana za čišćenje naše Hrvatske od neželjenih elemenata”.

Diskriminacija

Sve naredbe koje je ustaška vlast izdala u Banjaluci odnosile su se samo na Srbe i Jevreje, od zabrana kretanja na ulici od 21 do 6 ujutro i napuštanja grada bez specijalne dozvole, do konfiskovanja imovine. Izdata je i naredba da vlasnici svih trgovina, ugostiteljskih lokala i drugih radnji moraju da zamijene ćirilične natpise latiničnim, kako bi iz Banje Luke nestao “i najmanji znak srpstva, bizantizma i balkanizma”.

Gutić je 21. aprila 1941. zabranio Jevrejima da ulaze u kafane, gostionice i restorane. U Banjaluci je tada živjelo oko 400 Jevreja. Pod hrvatskom vlašću, tokom Drugog svjetskog rata, nijedan nije mogao da ostane u svom domu. Rat je preživjelo njih oko 150, ali ih se u grad do 15. novembra 1945. vratilo samo 24. Jevreji su u više navrata odvođeni u logore, a najviše 28. jula 1942. godine, kad je 170 muškaraca, žena i djece odvedeno iz Banjaluke. Srbima je bilo zabranjeno da sjednu u autobus, dok ne sjednu svi Hrvati. Bilo je zabranjeno i kupanje svim Srbima i Jevrejima u banjama: Slatina, Laktaši i Gornji Šeher, “pod prijetnjom najstrože kazne”, kako za pojedince, tako i za vlasnike tih banja. Osim što je ćirilica bila izbačena sa javnih mjesta, po zgradama u Banjaluci bili su istaknuti uvredljivi natpisi Srbima. Iz Ustaškog stožera bila je izdata naredba da se nijedan Srbin, tj. pravoslavni hrišćanin, ne smije više tako nazivati, već navoditi da je “grko-istočnjačke” vjere.

Prva ubistva

Hrvatske vlasti uputile su opomenu episkopu Platonu (Jovanoviću), koji je bio na čelu Banjalučke eparhije Srpske pravoslavne crkve, da u roku od pet dana napusti “hrvatske krajeve” i odseli iz Banjaluke. Ta mjera važila je i za sve ostale Srbe, koji su bili rodom iz Srbije i Crne Gore. Krajnji rok za njihov odlazak iz grada bio je 29. april 1941. Sveštenik Dušan M. Mačkić razgovarao je sa Viktorom Gutićem, moleći da taj rok bude odgođen. Međutim, Gutić je tada rekao Mačkiću: “Nevolja je i vaša i naša, što je vas Srba apsolutna većina baš u srcu Hrvatske - u Hrvatskoj Krajini. A kad je srce bolesno, sav organizam boluje. Naša je dužnost da najprije srce liječimo i izliječimo”.

Episkop Platon bio je uhapšen 5. maja 1941. zajedno sa protojerejem Dušanom Subotićem iz Bosanske Gradiške, jednim od najuglednijih sveštenika Banjalučke eparhije Srpske pravoslavne crkve. Obojica su svirepo mučena, ustaše su im čupale brade, rezale nos, uši i butine i sipale so u rane, a zatim ih ubile i bacili u rijeku Vrbanju, desnu pritoku rijeke Vrbas. S obzirom na nestanak prvog čovjeka SPC u Banjaluci dvojica sveštenika tražila su informaciju od Gutića, koji im je rekao: “Šta hoćete vi? Ništa nemate da me pitate, niti ja hoću da vam odgovorim. Nema više Srba, ne poznajem ja Srbe. Gubite se odavde. Ovo je srce države Hrvatske, a srce treba očistiti od otrova. Vi ste taj otrov. Dosta smo vam mi ovdje davali gostoprimstvo ovih zadnjih 250 godina, više vam ga ne damo.” Leš episkopa Platona (Jovanovića) pronađen je 20. maja 1941. u rijeci Vrbanji, nedaleko od Banjaluke, a dan kasnije u rijeci Vrbas pronađen je i leš protojereja Dušana Subotića.

Počeci

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije 17. aprila 1941. i podjelom njene teritorije NDH je organizovala svoju vlast u svim oblastima koje su došle u njen sastav, dovodeći na odgovorne dužnosti pripadnike ustaškog pokreta i one koji su im bili bliski. Osnovna upravna jedinica u NDH bila je velika župa, koja je bila podijeljena na kotare. U junu 1941. uspostavljeno je deset velikih župa, da bi narednog mjeseca teritorija NDH bila podijeljena na 22 velike župe. Jedna od njih bila je Velika župa Sana i Luka, sa sjedištem u Banjaluci, koja je obuhvatala još i Prijedor, Sanski Most, Ključ i Kotor Varoš.

(Feljton je urađen po knjizi istoričara Gorana Latinovića i Nikole Ožegovića “Hrvatski zločin nad Srbima u rudniku Rakovac i selima Drakulić, Šargovac i Motike kod Banjaluke 7. februara 1942”. Izdavač knjige je Srbsko sabranje “Baštionik”).

Nastavak u narednom broju “Glasa Srpske”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.