Sporne teritorije Srba i Hrvata (8) - Ćirilica u Hrvatskoj gonjena, prezirana i sramoćena
Sredinom prošlog veka proklamovana je u Austriji puna sloboda veroispovesti. I to nije samo proklamovana već i održana sve do propasti već dvojne Austrougarske u godini 1918. Verska nasilja nisu trpljena, prozelitizam je bio sasvim skriven. To nije nikom teže padalo nego Hrvatima, ali su se morali povinovati. No baš u to vreme stvara se i hrvatska narodnost, prvo pod nekim drugim šiframa i posle pod otvorenom hrvatskom oznakom. I druge narodnosti su se tada stvarale; srpska se afirmisala, jer je bila stvorena znatno ranije, pod Turcima.
Ništa, dakle, ne bi bilo čudno što se tada obrazovala hrvatska narodnost. Ali je ta narodnost bila mala, kako se videlo iz opštih izlaganja u ovom delu. A Hrvati su hteli da budu veliki, pa su posezali za tuđim. Ne samo to: nijedna od tada stvorenih narodnosti nije pokazivala veću dozu netrpeljivosti, isključivosti i grabljenja za tuđim nego Hrvati.
Oduzete srpske zemlje
Oni su veliki deo zemalja gde žive Srbi, skoro sve, proglasili hrvatskim zemljama. I šta onda? Ili sporiti srpski karakter tih zemalja, ili pretvoriti Srbe u Hrvate, ili istrebiti Srbe odatle. Sve te mere su Hrvati preduzimali, specijalno u nesređenoj pokrajini koja se zvala Hrvatska, sve te mere i mnoge druge, prema datim okolnostima. Naročito ako su Srbi bili bez zaštite (svojih slobodnih država, Rusije itd.)...
Ovde će se navesti samo one mere uperene protiv srpske narodnosti kao takve. I tu su potrebne graduacije.
Prva i "najnevinija" mera bila je uperena protiv ćirilice. To je, pored vere, najizrazitija i spoljno najispoljenija oznaka srpstva. U Austriji upotreba ćirilice u krajevima gde Srbi žive bila je ne samo dozvoljena nego i favorizirana. Škole su bile srpske (državne škole), opštine koje su htele "uredovale" su ćirilicom. I caru se moglo pisati ćirilicom. A u Austriji je bilo svega sto hiljada Srba pravoslavnih (Srbi katolici su se služili latinicom), daleko manje od pola procenta.
U Mađarskoj (užoj) ćirilica je bila uvek dozvoljena. Vlast sama se nije nikad njome služila, kao što se nije služila niti ma kojim jezikom sem mađarskim, ali nikad nije ćirilica bila zabranjivana niti gonjena. Čak i za vreme Prvog svetskog rata su štampane srpske knjige. Trebalo je označiti da su štampane u Ujvideku, a ne u Novom Sadu, ali su štampane bile ćirilicom. (I Slovaci, i Rumuni, Švabe, itd. morali su svoje nazive gradova obeležavati mađarski). U Mađarskoj užoj bilo je oko pola miliona Srba, manje od tri procenta.
U Hrvatskoj i Slavoniji bilo je preko 650.000 Srba pravoslavnih na ukupno dva i po miliona stanovnika. To znači dosta više od četvrtine (Hrvata je imalo najviše dve trećine, jer je ostatak otpadao na druge narodnosti: Švabe, Mađare, Slovake, Čehe itd.). Pa ipak u toj Hrvatskoj ne samo da ćirilica nije bila zvanično pismo, već je i privatno zapostavljana, gonjena, prezirana, sramoćena. A s vremena na vreme je stavljana i van zakona: bila je prosto zabranjivana. I to u XIX i XX veku, vekovima prosvećenosti. I da nije bilo Rusije, ko zna šta bi sve bilo od nje.
Mažuranić zabranio ćirilicu
Interesantno je da je prvi zabranio ćirilicu u Hrvatskoj pesnik "Smrti Smail-age Čengića" Ivan Mažuranić. Zabranio ju je kad je postao ban Hrvatske i Slavonije. Hrvati ističu kako je on prvi "ban-pučanin" (od 1873. do 1880). To znači da su do njega, a uglavnom i posle njega, banovi bili plemići. Plemići nisu bili najvećim delom Hrvati, već Mađari i Nemci. Prvi "ban-pučanin" znači u stvari prvi pravi Hrvat. I taj prvi pravi Hrvat kao jednu od svojih prvih mera vladavine: zabranjuje ćirilicu. Ona mu toliko bode oči, da njenu upotrebu prosto zabranjuje na celoj teritoriji Hrvatske i Slavonije (podrazumevajući tu i Srem). Srećom još nije bila "razvojačena" Vojna krajina, pa ta njegova mera nije našla opštu primenu na celoj docnijoj teritoriji Hrvatske i Slavonije. Da je bilo po njegovoj želji i želji Hrvata koji su mu poverenje dali, ona bi bila zabranjena svuda.
Posle je morao da dođe Mađar za bana da bi popravio nepravdu učinjenu srpskoj đirilici. To je bio ban Kuen-Hedervari, koji je banovao punih 20 godina (od 1883. do 1903). Njegovim nastojanjem donesen je 1887. zakon "kojim je dozvoljena Srbima javna upotreba đirilice". Tada je došlo do jednog, ne baš potpunog izjednačenja ćirilice i latinice u Hrvatskoj, "ponajviše nastojanjem bana grofa Kuen-Hedervarija". U to vreme je granica bila uveliko "razvojačena" i Srba je bilo u "Hrvatskoj i Slavoniji" dosta više od četvrtine. Ali je morao doći Mađar da ispravi nepravde učinjene Srbima od samih Hrvata.
…Pored Hrvata, ne bi bilo ni ćirilice, ni srpske istorije, ni srpske zastave.
I kad se danas u hrvatskoj emigraciji Srbi iz tih krajeva napadaju što su podržavali bana Kuena, a neki srpski emigranti na to i pljeskaju i čestitaju (ljudi oko "Naše Reči", što je najenergičnije osudio g. Adam Pribićević, njihov nekadašnji prijatelj, onda znači da su Srbi imali odobravati politiku bana Mažuranića i ostalih Hrvata, politiku svog nacionalnog uništenja!
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
