Sporne teritorije Srba i Hrvata (17) - Avari nisu sasvim nestali, oni su se utopili u Hrvate

Da u Hrvatima, koji su se prvo pomešali sa Avarima ili Obrima, ima mnogo avarske odn. obarske krvi, to priznaju svi ozbiljni naučnici: antropolozi, istoričari, etnografi. To se ne može ni sporiti, jer Avara nije sasvim nestalo: oni su se velikim delom utopili u Hrvate.

Slični Avarima

Hrvatski naučnik Tomo Maretić kaže bez ikakvih komentara: "Porfirogenit piše na jednom mjestu da još u njegovo vrijeme (u X vijeku) ima među Hrvatima avarskijeh ostataka, koji se i svojom spoljašnošću lako raspoznaju od pravijeh Hrvata." Na mnogo mesta u svojoj knjizi Maretić oponira Porfirogenitu; ovde mu ne oponira.

…I Adam Pribićević u jednom svom novinskom članku reperkutuje rezultate nauke kad kaže: "Obara je mnogo ostalo u zapadnim krajevima od Drine do mora, a najviše u Hrvatskoj. Česta su imena mesta i reka koja podsećaju na njih, čak nedaleko od Zagreba. Obarska je reč i ban. U tim krajevima se i danas govori: "obarski udarati" (tj. nečovečno) "obarski vikati." Hrvatski filosof Dvorniković pisao je da su sve gomile kriminalne, a hrvatske podvučeno. I to će biti, ako je njegov sud tačan, trag obarske krvi. U tim krajevima ima i danas obarskih fizionomija, četvrtastih lica, s istaknutim jabukama".

Sad da vidimo direktno šta kaže sam taj zaista veliki i objektivni hrvatski naučnik Vladimir Dvorniković. On, između ostaloga, u svojoj Karakterologiji Jugoslovena piše: "Životna zajednica sa Avarima, pred vratima Imperije i prvom prodiranju na Balkan, morala je ostaviti svoje tragove. Ta zajednica preko 200 godina bila je više parazitska nego simbiotična i... morala je ostaviti karakterološke i antropološke tragove."...

Citirajući Porfirogenita, "da se na jednom delu stanovništva Hrvatske dobro poznaje avarsko poreklo", Dvorniković dodaje: Taj mongoloidni potez... opaža se i dan-današnji naročito u panonskom delu Južnih Slovena; možemo mirne duše da dopunimo Porfirogenita". I dalje karakteriše Avare: "Avari su morali biti jedan mozgovno sužen svakoj višoj kulturi nepristupačan, mongolski soj. Bili su to savršeni primerci duboke "varvarske psihologije": životinjski lakomi pljačkaši, gramžljivi sakupljači blaga koje su kao hrčkovi vukli u nekakve podzemne jazbine ograđene zidom i nasipom, brutalni paraziti na telu i duši svojih podanika, a usto, izgleda, i na sadističkoj bazi svirepi mučitelji".

Seljaci mongolskog izgleda

To prof. Dvorniković govori o Avarima na onom mestu gde iznosi njihov trag kod Hrvata. Na str. 272 iste knjige kaže Dvorniković: "Nešto laponoidno, mongoloidno u slovensko-nordijskom tipu nalazimo i danas podjednako na poljskoj Visli, u srcu Češke, kao i u Hrvatskom Zagorju, Međumurju i Južnoj Srbiji." Opisujući sliku seljaka i seljanke iz zagrebačke okoline, Dvorniković kaže da takvu "širinu lica niže očiju kao u Kalmika... ima oko Zagreba gotovo svaka druga, treća seljanka."

"Mongoloidnog porekla mogla bi biti sadistička svirepost koja, katkad, zakuvana i podjarmena u masi... provaljuje iz inače mirnog slovenoidnog kajkavsko-hrvatskog seljaka (npr. linčovanje iz mržnje ili iz sujeverja)".

Interesantna stvar da su savremenici opisivali Jelačićevu vojsku, sastavljenu skoro sasvim od Hrvata, veoma slično. Tako jedan savremenik ovako opisuje tu armiju" barona Jelačića: "Pretpostavite jednu veliku muskuloznu priliku sa tamno-žutim, prljavim mongolskim licem koja sedi na malom kozačkom konju... "Vođa Mađara Lajoš Košut ovako ih je opisivao: "...Zaista, ko je ove divlje zveri posmatrao sasvim izbliza, ili ko je u otvorenoj borbi stojao prema njima kao pisac ovih redova, on će morati da prizna da nešto demonsko leži u ovim stravičnim prilikama, čiji izgled naše srce ispunja jezom. Neka čovek pomisli na te beštije. Visoke, mršave prilike, sa divljim izobličenim crtama, jagodicama koje jako ispadaju, jednom mrko-tamnom bojom lica, čekinjasto čupavom kosom, i sa tamnim, buljavim očima sa krvnim žilicama i sa krvavim podlivima, to su oznake ovih crvenokabaničara ili crvenokapa".

Austrijski etnograf Černig, koji je sav svoj život posvetio ispitivanju etničkih odnosa naroda Austrije u prvoj polovini prošlog veka, kaže na jednom mestu i ovo: "Brdski pojas između Save, Kupe i Drine, Donja Panonija ili docnija provincija Savija (još docnije Slavonija) beše prvobitno glavno sedište panonskih plemena. Istina da je uz reke te oblasti prošao glavni pohod Huna, Gota i drugih nemačkih plemena, docnije Avara, Bugara i Slavena, pa ipak izgleda da su se održali neki ostaci ilirskih i panonskih praplemena, koji su se mogli tim lakše da priključe Slavenima i tako da se izgube među njima... "

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.