Sporne teritorije Srba i Hrvata (10) - Naredba Mile Budaka, ćirilicu na lomaču
Jednoga dana, čitao sam to sam, u bednim novinama NDH, kad je dolazio u Vinkovce njihov ministar Mile Budak, pozvano je bilo stanovništvo da prinese na lomaču sve knjige štampane ćirilicom koje se u gradu nalaze. To je bio adekvatan doček jednog ministra prosvete. Svetlom je bio dočekan! Hrvati su za vreme rata ubijali u svojoj monstruoznoj državi Srbe i koji su se služili latinicom, i koji su bili osvedočeni prijatelji Hrvata. Da su videli nekoga da samo pokuša upotrebu ćirilice, na komade bi ga razneli.
U današnjoj Jugoslaviji, čiji je diktator jedan Hrvat, ćirilica nije stavljena van zakona, nešto zbog Rusije a nešto zbog Bugarske i, naročito, Makedonije. Ali se srpska ćirilica svuda zapostavlja. Njena upotreba se smatra antirežimskim znakom. Ja sam u novinama naveo užasne primere (228). Za sada je dosta reći da sva "savezna" zvanja "ureduju" isključivo latinicom, čak i zvanja "Narodne republike Srbije", da sve državne publikacije izlaze samo u latinici, sve edicije "Putnika", svi pasoši itd. Čak i na lekovima koji se produciraju u Beogradu ali na teritoriji ranije "Kraljevine Hrvatske i Slavonije" "Galenika", Zemun, nema ne samo naslova leka nego ni uputstva ćirilicom.
Rat protiv srpskog pisma
Neka crknu u Jugoslaviji koji ne čitaju ili neće da čitaju latinicu! (U Austriji su uputstva za upotrebu lekova davana u 5-6 jezika, u Švajcarskoj u 3-4 itd, ali u Jugoslaviji samo hrvatski!). Da se samo Hrvati leče.
U Narodnoj republici Hrvatskoj nije ćirilica formalno zabranjena. Ali svaki "podnesak" u ćirilici biva sistematski sabotiran. Ja imam strahovite primere o tome, i verujem da ću ih jednog dana moći izneti. A ako se slučajno i napiše nešto ćirilicom u toj "narodnoj republici" Hrvatskoj i to dopre do hrvatskih emigranata, onda oni na to dignu graju. Slučaj sa g. Pavlom Ostojićem u listu "Zajedničar" od 27. aprila 1955, koji je napisao članak pod naslovom "ćiriličari" baš povodom jednog takvog akta. I on piše da Srbi ne bi smeli, s razloga "čojstva i pristojnosti", kao manjina služiti se ćiriličkim dokumentima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oni to, po njemu, nisu činili sa "čojstva i pristojnosti" u Hrvatskoj ni za Austrougarske, iako su na to imali pravo! "Šta može čovek da kaže na toliku drskost i tolike laži? Jao Srbima kojima Hrvati kroje kapu!
Jedno je sigurno: da se u današnjoj Jugoslaviji srpska ćirilica više zapostavlja i izlaže preziru nego u Austriji ili okupiranoj Bosni i Hercegovini. Hrvatska, zbog koje se sve ovo i radi, prednjači u tome. Svuda se, kroz celu našu noviju istoriju, zapaža ista pojava: kad god Srbima vladaju Hrvati, i gde god vladaju, oni se u prvom redu okome na ćirilicu. Banovi, popovi, komunisti, to je svejedno.
Nacionalne šikane Srba u Hrvatskoj nisu se zadržavale samo na ćirilici, to je jasna stvar. I sva druga nacionalna znamenja su bila jednako onemogućavana i zabranjivana. Npr. zastava. Zatim su dolazila vređanja najprostačkije vrste. I to privatna i javna odn. zvanična. Razume se: kad im Srbi nisu trebali. Kad im nisu trebali, kazali su za njih da su Vlasi, Vlašadija, Cincari, Cigani itd. Drukčije ih nisu ni nazivali. A 1848. i nekoliko godina potom govore "braća Srbi" ili "braća Srblji" čak u zvaničnim aktima.
Prijetnje istrebljenjem
Godine 1914. upotrebljavani su prema Srbima najgori izrazi koje ulica može da pronađe. Ali su ih tada priznavali za Srbe, jer se baš tada sav bes Nemaca i Mađara na Srbe sručio bio, pa je trebalo to iskoristiti. Tada, dan posle Vidovdanskog atentata, piše zagrebački list "Hrvatska": "U našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša u spodobi Srba i Slavosrba... S njima se moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj... Ubojice, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio na našem hrvatskom tlu..."
Godine 1918. se nije moglo u Zagrebu opstati od slavopojki Srbima i Srpstvu, naročito kad je bilo evidentno da je Austrija propala. Sva su vrata Srbima bila otvorena. Kad zagovaraoci jugoslovenstva iznose primere iz tih vremena da dokažu ljubav Hrvata prema Srbima, oni prosto falsifikuju trajna i "normalna" stanja. O kulturnoj i ekonomskoj politici Hrvata prema Srbima, čak u vreme vladavine srpsko-hrvatske koalicije neka pruže ilustraciju ovi podaci g. Adama Pribićevića, koji to nesumnjivo najbolje zna u srpskoj emigraciji: "Kulturno i ekonomski srpski krajevi bili su upravo zločinački zapostavljeni. Godine 1914, čak za vladavine Hrvatsko-srpske koalicije, bilo je u Hrvatskoj, na blizu 26 odsto Srba, samo 14 odsto Srba činovnika, a u unutrašnjem Odseku Vlade samo 5 procenata!....
Mi nismo imali državnih srpskih osnovnih škola. Srednje nisu otvorene u srpskim krajevima, osim Sremu, gde je Srba bilo toliko i u gradovima, te se nisu mogli mimoići.
Vrhunac nacionalnih šikana predstavlja jedan hrvatski specijalitet koga jedva ima na kugli zemaljskoj. Oni, kad god im to izgleda dozvoljeno i plauzibilno, proglase da Srba uopšte u njihovim predelima nema. To je tzv. negiranje, ili - kako oni radije kažu - "nijekanje Srba".
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
