Sporne teritorije Srba i Hrvata (1) - Pojava Srba u Hrvatskoj

Što će ih napuštati dok ih tuđin nije sasvim ugrozio? Tek kad su Turci zauzeli sve srpske zemlje, skoro odjednom (u kratkom razmaku vremena su pale pod njegovu vlast Srpska despotovina, Bosna, Hercegovina, Zeta), počelo je srpsko stradanje i srpsko pomeranje. Bežali su od zla, sve više prema severu, jer su Turci nadirali s juga.

S Turcima ili protiv njih

Tada su prešli i granice nekadašnje Hrvatske. Srbi su dvojako, na dva razna načina, prelazili u Hrvatsku. Ili zajedno sa turskom vojskom, naterani od ove da se za nju bore, ili bežeći ispred turske vojske, gotovi da se protiv nje bore čim se smeste. Tragedija je srpska što je postojalo to dvojstvo, ali se ono ne može sporiti. Prvi su prelaznici zvani najčešće martolozi, drugi uskoci i sl. I o jednim i o drugim govorićemo zasebno, objašnjavajući bar pojmove. Ali se jedno

mora istaći kao opšte pravilo, koje važi i za martologe i za uskoke: Srbi se, nastupajući u Hrvatsku, nisu borili sa Hrvatima i protiv Hrvata, niti su terali Hrvate sa njihovih

ognjišta da bi se na njima ugnezdili. To su veoma važne konstatacije koje nisu dovoljno naglašavane sa srpske strane.

Zašto se Srbi nisu borili protiv Hrvata i zašto nisu silom zauzimali njihova sedišta? Iz jednog vrlo prostog razloga: Hrvata već nije bilo na turskoj granici. Oni su se razbegli čim su se Turci pojavili. Nastala je pustinja, njihove naseobine su bile derelictee nullius. A staro je pravilo da ovakve "napuštene", "ničije" stvari pripadnu primio occupanti, tj. onome ko ih prvi zauzme. To je načelo još iz rimskog prava. Time bi pravni titulus ovih zauzeća bio solidno postavljen. Ali moralni titulus je još snažniji i nesporniji. Hrvati se nisu uopšte borili da sačuvaju zemlju od invazora. Ne samo da nisu dali Kosovo, nego ni najmanju bitku. Pobegoše glavom bez obzira. A turski odredi su nesmetano jurili po zemlji, sve dok im se nisu oprle austrijske i mađarske trupe.

Ocenjujući držanje Hrvata tog doba, sam zagriženi hrvatski istoričar Tadija Smičiklas kaže: "Prava je sramota bila da je neprijatelj mogao onako lagano preko naše zemlje juriti, kao da nikoga kod kuće nema". Na drugom mestu kaže isti Smičiklas: "Kukavni narod bježao je kao ovce kad se med nje vuci uvuku. Puk hrvatski u hrpama na hiljade prelazio je granicu svoje otadžbine, da si drugde traži bolju i sretniju domovinu". To nije bio slučaj samo sa južnom Hrvatskom, već i sa severnom, koja je onda zvata Gornja Slavonija (docnije županije: zagrebačka, varaždinska i križevačka). Sve te tri županije imaju 1543. godine samo 10.645 domova, 1554. g. još samo 4.657 "poreznih domova", a 1584. jedva 3.000 takvih domova (437, str. 158). "Nu priznati moramo" kaže prof. Rade Grujić dalje "da iseljavanju i bekstvu kmetova iz Gornje Slavonije i Hrvatske, te tako lakom i brzom pustošenju tih zemalja, nisu bile krive samo provale turske vojske i njihovih hajduka, nego i vrlo nečovečan postupak hrvatsko-slavonske vlastele sa njihovim kmetovima.

Hrvati bježali daleko

Komandant krajiški, potpukovnik Lenković, izjavio je 8. oktobra 1561. pod zakletvom u Dvorskom ratnom savetu u Beču, da je vlastela deset puta više kriva nego Turci, što su se kmetovi razbegli i zemlja opustela. "Tu svakako ima dosta istine. No bez pojave Turaka kmetovi se ne bi usudili da napuštaju vlastelinske zemlje. Možda im je to bio povod, koji opet ostaje glavni uzrok opustošenja Hrvatske.

I letopisi saopštavaju da je samo poklič "Eto Turaka" proizvodio paniku i gonio ljude na bekstvo. Hrvati su se selili stotine i hiljade kilometara daleko, sve su se bojali da

su još na domaku Turaka. Bežali su na ostrva, u Mađarsku, u Austriju, u Moravsku, u Istru, i donju Italiju!

Dok se ova knjiga uveliko štampala, ja sam, dobrotom g. Dragosavljevića, dobio i epohalno delo prote Manojla Grbića o Karlovačkom vladičanstvu. I tu sam opet našao punu potvrdu ovih mojih navoda. Tako piše prota Grbić: "Srpski narod mamljen je svakojakijem i usmenijem obećanjima i pismenijem povlasticama, gdje nam je obećavato i na pismeno podjamčevato, da nećemo biti ničija raja ni kmetovi, već da ćemo sve one zemlje koje otmemo i odbranimo od Turaka - dobiti kao svoju pravu svojinu. Od tijeh odbranjenijeh zemalja da nećemo plaćati: ni desetine ni drugijeh poreza; nego da će se još nama redovno plaćati iz careve blagajne što ćemo čuvati međe od Turaka... Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora kad nam ovako gordo i nerasuđeno prebace da smo došli ovako kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo. Da su Hrvati starosjedioci bili kadri ove zemlje odbraniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bile zemlje opustjele.

Naši su đedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci sa oružjem u ruci, i sa svojom svetom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomogli odbraniti ove zemlje od Turaka, pa su ih po carskom obećanju i dobili za svoju novu domovinu; jer su je kupili krvlju svojom..."

Naseljavanje

Ovo djelo, sasvim slučajno, pojavilo se istovremeno kada je u Čikagu osnovan Američki institut za balkanska pitanja. Ovdje su posebno obrađene tri pokrajine: Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Prilike i uslovi pod kojima se Srbi pojavljuju u tim oblastima su različite, poslije naseljavanja u 15. vijeku. Dosta je zajedničkog, počev od nasilnog unijećenja, negiranja srpstva i zločina prema Srbima. Neki od ovih krajeva nisu ni sporni, jer su čisto srpski. Želi se prikazati razmještaj Srba i Hrvata u ovim oblastima, po viđenju stranih stručnjaka, od početka 19. vijeka kada se hrvatska narodnost formirala, a srpska afirmisala i značajno manifestovala.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.