PROROČANSTVA I PROROCI TARABIĆI (5) - Serdar Jovan umrijeće od gladi, reče Tarabić
Silni rujanski serdar, gospodar užičke i sokolačke nahije Jovan Mićić za vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića isticao se vještinom, junaštvom ali i svojeglavim mjerama "po svom aršinu".
On je stolovao u Čajetini gdje je izgradio konak opasan bedemima, pomagao Milošu u gušenju brojnih buna protiv njega, ali je bio dobio zadatak da 1834. godine postavi granicu između kneževine Srbije i Bosne koja je još bila pod turskom vlašću. Mićić je besprimjernom arogancijom, ne mareći za međunarodne komisije i mape, činio sve da se granica sa Šargana pomjeri na Balvan, Mokra Gora pripoji Srbiji i granična crta duboko pomakne u tursku teritoriju kod mjesta Uvac.
Pokušao je čak da granicu svede Limom do Višegrada ali mu to nije pošlo za rukom. Smjelost poduhvata pomjeranja granice odjeknula je u narodu, a na ovo nije ostao imun ni nobelovac Ivo Andrić koji je dio pripovijetke "Veletovci" posvetio Mićiću i njegovom načinu razgraničavanja između dvije države.
"Negde zimus, pričao je Veletovac, dođe više njihova sela zloglasni Jovan Mićić, rujanski serdar, čak iz Arilja, sa oružanim momcima i poče da osmatra i premerava granicu.
Prorok strpan u tamnicu
Kad ga upitaju kud je namerio i šta radi on odgovori drsko da nikom nema da polaže račune, a ponajmanje bosanskim poturicama, ili ako baš hoće da znaju, kaže, onda im poručuje da ga je poslao kodža Miloš da oseiri kuda će ići granica i dokle će zahvatiti Srbiju... Kad, nisu prošla ni dva meseca, a on se javi opet i to sa čitavom četom Miloševih sejmena i sa carskim mubaširom, mekim i bledim Stambolijom. Kad mubaširevi ljudi stanu da pobijaju kolje onom kosom ispod Tetrebice, a Mićić zađe pa samo čupa one kočiće i frljaca za njima. Bijesan vlah, psi mu se mesa nabili, skače mubaširu u oči, viče na njega kao na mlađeg i preti mu u glasu. Nije, kaže, ta granica, granicu su odredili sultan i ruski car i bili o tome ferman knjazu Milošu, ona sada ide Limom pravo na višegradsku ćupriju pa otale dalje Drinom, tako je sve ovo Srbija. Jedva ga mubašir u pamet uterao i tu iznad Veletova udariše granicu - kaže Ivo Andrić
Poslije postavljanja granice Mićić na ušću Kamišine u Rzav u Vardištu pravi karantin sa brojnim građevinama kao što su kolibe za sastanke, konaci "na boj", mehane, ekmeščinica, karaula i prostrana avlija. Tu se nalazila i crkva, a sve je bilo osigurano velikim šancem sa vodom.
Zanimljivo je da je Miloš Tarabić prorekao da će čovjek koji je u magazama imao ćupove pune zlata i od koga su drhtali svi oni koje je vidio i sa kojima je razgovarao, umrijeti od gladi!
Kada je Mićić čuo da Miloš predviđa propast dinastije Obrenovića pošalje vojnike da dovedu proroka u Čajetinu i zatvori ga u tamnicu. Poslije nekoliko dana pred svojom svitom ga upita šta zna reći o njegovoj sudbini. "Ništa dobro, gospodaru. Ti ćeš umrijeti od gladi" - odgovori mu Miloš.
Iznenađen, a da bi ga ponizio serdar mu kroz smijeh reče:"E, kad si takav Božiji čo’ek i prorok, pogledaj u avliju, proreci kakvo ždrijebe nosi ona suždrijebna kobila, muško jal’ žensko. Ako ne pogodiš, ode ti glava"."Gospodaru, ova kobila nosi žensko ždrijebe koje ima kraću zadnju desnu nogu."
Mićić naredi svojim slugama da ubiju kobilu i izvade njenu utrobu. Na serdarevo iznenađenje, svi ugledaše žensko mladunče sa kraćom zadnjom desnom nogom. Serdar zaćuta, pokuša da Milošu daruje deset dukata, a kad ovaj odbi, sam ga isprati do kapije.
Doživotna robija
Godine 1842. dolazi do dinastičke promjene i Mićić polazi sa Zlatiborcima da uguši bunu protiv Miloša Obrenovića. Nakon neuspjeha, biva uhvaćen, sproveden u Beograd, utamničen, vraćen u Čajetinu, zatim ponovo uhapšen i osuđen na doživotnu robiju u zloglasnu Gurgusovačku kulu.
Iako je tamničarima nudio kule i gradove za koru hljeba i čašu vode, 27. decembra 1844. godine umro je - od gladi. Njegove kosti je sin Jevrem prenio u Arilje i pokopao ih sa desne strane ulaza u hram Svetog Ahilija u ovom gradu. Na nadgrobnoj ploči, između ostalog, upisano je ovo "Djela njegova ako bude prave istorije srpske potomstvu ostati nepoznata neće".
Povodom kulturne manifestacije "Zavičajni dani Mokre Gore" 2008. godine otkrivena je skulptura serdara rujanskog - polkovnika Jovana Mićića. "On je", rečeno je na otkrivanju ovog spomenika, "1834. godine, zahvaljujući svojoj obesnoj svojeglavosti i merenjima po ličnom aršinu odvojio Mokru Goru od Bosanskog pašaluka i pripojio je kneževini Srbiji."
Na ovom skupu je rečeno i to da je serdar Mićić dvije godine poslije obilježavanja granice između dvije države napravio u Kotromanu karantin - mali drveni grad sa crkvom Svetog Petra i Pavla. Tada je pomenuta i ideja da se u turističke svrhe, a posebno nakon prolaska starog voza do Višegrada pokuša ostvariti projekat ponovne izgradnje "Mićićevog grada" na ušću Kavišine u Rzav.
Priča o tome šta je Miloš prorekao Mićiću i kako je "potrefio" kakve je boje ždrijebe u suždrijebnoj kobili brzo je procurila u narod. Oni koji su mrzili silnog serdara radovali su se ostvarenju proročanstva. Miran san nije imao ni serdar koji je, kad bi krenuo ka Mokroj Gori i granici sa Bosnom, zakretao glavu prolazeći pored zaseoka Tarabići u Kremnima. Kao da je i sam bio svjestan šta ga čeka, a Miloša nikad više nije pozivao na razgovor niti ga je vidio.
Direktnih potomaka serdara Mićića nema, a porodice Mićić danas žive u selu Godoviku kod Požege, Kosovici kod Ivanjice, Oplaniću u Gruži, u Ljulkacima u Gruži žive Markovići Mićići, a u Mokroj Gori Čečerići Mićići.
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
