FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (27): Sa novosadskog asfalta u rovove
Pričaju mi da ih je policija u Novom Sadu i okolnim mjestima pokupila na silu i privela, odnosno mobilisala, te ovdje, na Oštrelj, dovela kao dezertere da "brane svoju zemlju"
8. juli 1995.
Taman da uđem u "puha" kako bih sa komandantom korpusa krenuo prema kupreškom ratištu, na parkiralištu pored motela na Oštrelju stoji parkirano nekoliko autobusa. Registarske tablice govore da su iz Srbije... Ne znam otkud oni i zašto baš sada na parkiralištu motela na Oštrelju. Iz autobusa izlaze nepoznati mladići... Ljudi u bermudama i sa klompama na nogama... Neki su i u trenerkama... Uglavnom ljetna oblačila...
Šta je sada ovo? Nije valjda da su pošli na nekakav izlet? Odjednom, u toj grupi, primijetih i nekoliko mojih poznanika iz Drvara... Prilazim... Rukujemo se i pitamo za zdravlje... Pričaju mi da ih je sinoć policija u Novom Sadu i okolnim mjestima pokupila na silu i privela, odnosno mobilisala, te ovdje, na Oštrelj, dovela kao dezertere da "brane svoju zemlju..." Niko se prilikom "mobilizacije" nije mogao ni kući javiti svojima... Koliko li je jutros uplakanih porodica u mjestima i domovima ovih "dezertera"... Sutra će svi oni navući uniforme i ući u rovove gore na grahovskom ratištu, a da i ne znaju gdje se nalaze...
28. juli 1995.
Sinoć sam bio u Grahovu. Smijali su mi se kada sam iz nekakvog kokošinjca, koji je bio u plamenu, htio da spasim pijevca. Nisam uspio pošto je tenk neprestano tukao otud iz pravca Obljaja, odnosno Luka... Pretpostavljao sam da ćemo izgubiti Grahovo, ali nisam očekivao da bi se to već danas moglo desiti. Na Hrvatskoj televiziji gledam gardiste Hrvatske vojske u centru Bosanskog Grahova. Među njima je i Jadranko Prlić i onaj Ljubo Ćesić Rojs... Likuju, naravno...
U Grahovu je, istog dana, formirana lokalna, hrvatska vlast, odnosno uprava, kako oni vele... Oko podneva su javili da je i Glamoč pao u ruke Hrvata... Hrvati su u taj grad ušli iz pravca Halapića... Naše jedinice su se, na tom dijelu ratišta, povukle na Mliništa...
30. juli 1995.
Vratio sam se na Oštrelj. Gladan sam kao vuk. Cijeli dan sam lutao gore na Mliništu... Linije još nisu bile povezane. Rovova ni za lijeka...
Poslije ručka u kantini silazim niz stepenice sa namjerom da idem u Pres-centar. Jer valja poslati vijest o stanju na glamočkom ratištu. Odnosno na Mliništu. Ne očekujem nikakvo iznenađenje, kad ono ipak me slika pred očima ostavi bez daha...
Pred motelom, odnosno onom našom kantinom, stade "mercedes". Vidim da iz njega izlaze momci iz pratnje Radovana Karadžića... Kad eto ti i njega... Izlazi... Unezvijeren, preplašen... Ko đoja zabrinut... Rever na kaputu mu zavrnut jer ga nije imao vremena popraviti... Kosa neuredna... Nikad ranije takvog ga nisam vidio...
Prilazi sav izgubljen nekom Vinku koji je ispred mene silazio niz stepenice... Momak je bio električar i obavljao je poslove u komandi stana...
- Kako stojimo kod Grahova? - pita Radovan tog Vinka.
- Čuj kako stojimo... Naši bježe... Da ste vi zdravi, Grahovo i Glamoč već su pali. U rukama su i pod komandom Hrvata - odgovori mu Vinko.
Osjećao sam se i jadno i bijedno... Žalosno je kada vrhovni komandant Srpske vojske i uz to predsjednik Republike Srpske pita, bez imalo želje da uvrijedim moga drugara, električara Vinka za stanje na frontu... Za situaciju poslije koje su zakopane sve naše nade da će biti dobro... Mili bože, dokle li ćemo stići... Daleko, sigurno ne...
Sutra: Posljednji sastanak rukovodstva RS i RSK
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
