FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (21): Na bihaćkom ratištu i dalje kreni stani

16. novembar 1994.

Drugi dan sam na dijelu bihaćkog ratišta oko Zavalja i Vedrog polja. Jedinice srpske vojske došle na svega oko osam stotina metara do prvih gradskih kuća. Za malo pa se ušlo u Bihać... Tamo iz pravca Vedrog polja dolaze naši... Već se kuju planovi kako će se, ulaskom u Bihać, slaviti naša velika pobjeda...

Na krivini puta koji vodi dolje prema prvim borbeni linijama srećem Manojla Milovanovića... Nije mogao sakriti radost zbog operacije koja ide po planu. Onako kako ju je on osmislio. Veli nam da odemo dolje do boraca Petnaeste bihaćke brigade koji su već nadomak grada. Pred kućom, kažu, nekog Hrvata, borac uhvatio pijevca i u velikom loncu priprema paprikaš. Veli da danima nije jeo ništa kašikom pa hoće da proba čorbu sa pijevcem. Priča mi da je prije rata radio u bihaćkoj "Sirovini".

- Evo vidiš, ulazimo u Bihać. A sa tim ulaskom i rat će brzo završiti, ako Bog da. A onda ću opet na svoje staro radno mjesto. Otkupljivaću otpad... Samo, sada će biti puno lakše. Dopremi ti jaro tenk koji je rashodovan i za staro gvožđe, i ja sa njim već ispunim mjesečni plan... Kako bih volio da sva ratna tehnika dođe kod mene u moju "Sirovinu" - priča borac.

Večeras smo informisani da je u srpskom selu Račić, tamo gdje se nalazila naša kasarna, na najsvirepiji način umoreno dvadesetak civila. Niko mlađi od pedeset godina. Ljudima su odsijecali uši, vadili srce, a odsječena glava jednog od njih nađena je u kaci punoj koma... Pričaju borci kako su i u komšijskim Doljanima, gore u brdima ponad Račića, pronađene izmasakrirane četiri starice... Dijelovima jedinica 502. muslimanske brigade, koje su operisale, a zapravo klale i ubijale Srbe, na tom dijelu bihaćkog ratišta, komandovao izvjesni Safet Kadir.

19. novembar 1994.

Operacija na bihaćkom ratištu je stala. Nije se ušlo ili nije se htjelo ući u grad. Ne znam da li uopšte više ima smisla govoriti o gradu koji je, po meni, bio kamen spoticanja i ključ rješenja svih naših muka i problema. Jer, za ovo ratište bilo je vezano bar petnaestak naših brigada. Šta bi i koliko te jedinice značile na drugim ratištima, suvišno je govoriti. Ali nekom do Bihaća nije stalo. Do sada smo bar pet puta mogli ući u ovaj grad, ali... Ma koliko tvrdili i ubjeđivali me u nešto drugo, a takvih je bilo puno posebno u političkom vrhu, siguran sam da je ovaj grad, za naše vođe, ali i za neprijatelje iz Bihaća, jednostavno morao postojati. Prije svega zbog šverca, a onda i brojnih drugih marifetluka. Naravno...

23. novembar 1994.

Osam dana se miruje na prilazima gradu Bihaću. Gore sam na Privilici i Debeljači. Sa pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova. Naši se spremaju da i sa ove strane uđemo u Bihać... Kažu mi da će "plavci" u Bihać umarširati ulicom Petra Kočića.

Juče su dva naša mlada vojnika zalutali i "golfom" kojim su se kretali, upali u ruke muslimana... Zarobili su ih, naravno... Danas nam je javljeno da je tridesetak hiljada muslimana iz Bihaća, zbog straha od ulaska srpskih boraca u grad, već krenulo put Cazina, Ćoralića, Skokova i Koprivne... Oni bježe, a mi to niti hoćemo niti želimo koristiti...

25. novembar 1994.

Akcija na Bihaću i zvanično je stala. I to u trenucima kad smo bili najjači i najbliži našoj velikoj pobjedi... Naši se više i ne ukopavaju u rovove. Malo gdje ih više i ima... Među borcima se više, mi novinari, i ne smijemo pojavljivati. A i da smijemo, ne znamo šta bismo ih više pitali... Konačno, ni obraza više nemam da lupam uvijek iste stvari. Poput onih da "naši čvrsto drže linije"... Spremamo se da uđemo u Bihać... (Sutra: Ranjen general Mladić)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.