FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (20): Izgubili smo Kupres
Javili su mi da su jedinice Sedmog korpusa Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane, te dijelovi Četvrte gardijske 114. omiške brigade Hrvatske vojske ušli u Kupres... Nisam baš tako puno ubijeđen da ćemo ga ikada više uspjeti vratiti
1. novembar 1994.
Srpski borci danas krenuli u veliki kontranapad na bihaćkom ratištu. U koloni sam put Ripča zajedno sa borcima iz Treće petrovačke brigade... Tamo od Hrgara, ide Petnaesta... Tu je i Deveta grahovska... I Prva drvarska... Jedinice zaposjedaju položaje svaka na svom pravcu dejstva... Do sada nismo imali gubitaka. Čini se da sve ide po planu... Odmah ispod Gorjevca nailazimo na dva poginula muslimanska vojnika. Kažu da su bili visokopozicionirani u vojnom rukovodstvu Petog korpusa Armije RBiH.
3. novembar 1994.
Poslije bihaćkog, evo me već drugi dan na kupreškom ratištu. Narod je još od sinoć počeo da bježi. U Malovanu i Ravnu više nema nikoga. Jutros su granate počele padati i u sam centar Kupresa... Vojska se povlači, uglavnom, u pravcu Blagaja, gdje su uspostavljene i nove linije odbrane. One koje je Radovan Karadžić prije neki dan crtao u "Ambalažerki"... Oko 15 časova gledam kako gore na Vrani, ponad Kupresa, padaju granate. Neprijatelj je, iz pravca Bugojna, već došao do onog gore tunela ponad grada. Na prilazima Kupresu i u samom gradu još samo tridesetak pripadnika vojne policije. Sami ne mogu odbraniti grad.
U zgradi komande, sjedi sam general Grujo Borić, komandant Dugog krajiškog korpusa. Čovjek van sebe. Ne zna šta će. A i nema s kim. Savjetuje mi da krenem za Šipovo i da, putem lokalnog radija, pokušam smiriti izbjeglice... Odlazim... Grujo ostaje sam na Kupresu... Ko zna hoće li izvući živu glavu... Odlazim do Blagaja nekim "dajcom", a odatle konjskom zapregom u kojoj su bile još četiri bake. Idemo u pravcu Strojica i Šipova... Javili su mi večeras da su jedinice Sedmog korpusa Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane, te dijelovi Četvrte gardijske 114. omiške brigade Hrvatske vojske ušli u Kupres... Nisam baš tako puno ubijeđen da ćemo ga ikada više uspjeti vratiti...
6. novembar 1994.
Čini mi se da se nešto golemo sprema. Jer svima nam je dogorjelo do nokata. Manojlo Milovanović, narodu i pripadnicima Vojske Republike Srpske, piše proglas. U njemu naglašava kako je "ovo borba za našu slobodu i opstanak". Kaže kako su u pitanju "odlučujući trenuci te borbe u kojoj se mora pokazati junaštvo".
8. novembar 1994.
U Petrovcu smo. Javili nam oni što su oko Radovana da će ovdje danas voditi sudski proces?! Dolazim. I zaista. Pred Vijećem vojnih sudija počinje proces ljekarima Vlatki Vekić i Draganu Popoviću. Oboje su iz Drvara. Oni su navodno "dezertirali i napustili svoje radno mjesto kada je to bilo najpotrebnije". Za Vlatku se moglo nešto tako izgovoriti, ali za doktora Popovića nikako. Jer čovjek je tri godine bio na usluzi i obavljao danonoćno svoje zadatke. Mjesece i godine provodio je u ambulanti na Radiću u kojoj su, sa Grmuše i Grabeža, stizali najteži ranjenici... Ali, ja se tu nisam pitao. Bez obzira na sve, oboje su osuđeni u odsustvu... Vekićeva na dvanaest, a Popović na petnaest godina zatvora!!! Svašta.
13. novembar 1994.
Naše jedinice krenule su na sam grad Bihać. Odlučnije nego ikada ranije. Niz Klanac ulazimo u Ripač. Naprijed ide Mićo Vlaisavljević, načelnik štaba Drugog krajiškog korpusa... Između Ripča i Pritoke srećemo na stotine vojnika.
Na raskršću, odnosno mostu preko Une stižemo borce Petnaeste i Devete brigade... Muslimani u rasulu, bar takva informacija dolazi do nas... I umjesto da se, uz moral kakav je bio prisutan, te brojne jedinice koje su bile angažovane u akciji, krene dalje, stiže naredba da se borci odmore te da, tek poslije noćenja, nastave pohod prema Bihaću... Ovo, po meni, nije dobro.
Sutra: Na bihaćkom ratištu i dalje kreni stani
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
