FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (15): Mladić: Vojniče, skidaj kokardu
7. januar 1993.
Dvadesetak ljudi krenulo je kamionom iz Kupresa u pravcu Ravna da tamo, sa svojima, proslave Božić i Svetog Stefana, svoju krsnu slavu.
U rejonu Zanaglinske šume, u zasjedi koju su postavili pripadnici HVO, ubijeno je jedanaest ljudi, dok ih je desetak ranjeno. To je, inače, jedno od najopasnijih mjesta na kupreškom dijelu ratišta, na kojem su, hrvatski vojnici, dva puta postavljali zasjedu i tom prilikom ubili dva srpska civila.
18. maj 1993.
U Jasenici sam. Gore na Grmeču. Dosadno. Lutam i pričam sa ljudima.
Odlazim i do seoske crkve. A u njoj leševi dva vojnika. Rečeno mi je da su to srpski borci koji su sinoć poginuli na Grabežu... Ubila ih je zalutala granata vojnika Alije Izetbegovića iz Bihaća... Oba su prekriveni šatorskim krilom... Prilazim i dižem ga. Vidim da su mladi vojnici... Na grudima im vojne bukvice. Čitam... Jedan je Nenad, a drugi Predrag. Braća. Blizanci. Kažu mi da su izbjegli odnekud iz Slavonije... Skamenio sam se. Satima nisam mogao doći sebi... Suze mi same teku niz lice.
Kako li će tek biti njihovim najbližim. Kako li će tek biti majci kada čuje vijest o smrti svojih sinova Predraga i Nenada...
21. juni 1993.
Na Gorjevcu sam. Dvadesetak kilometara od Bihaća. Tu su položaji naših topova i haubica. Obilazi ih Ratko Mladić. Priča sa borcima. Kad eto ti jednog od njih. Zarastao u bradu. Sa šubarom na glavi, a na njoj kokarda. U prolazu salutira Mladiću.
- Ko si ti? - pita ga Mladić.
- Ja sam, gospodine đenerale, srpski borac, odgovori onaj sa bradom i kokardom.
- Ti si niko i ništa! Vidiš ovo (upirući prstom na srpsku trobojku koju on nosi na šajkači). Ovo nije bila moja ideja. Ovo je naredio naš vrhovni komandant Radovan Karadžić. Njegova riječ i naredba moraju se slušati, ljutito će Mladić.
Borac sa šubarom i kokardom zanijemi... Petnaestak minuta kasnije dolazi obrijan i sa šajkačom na glavi na kojoj je umjesto kokarde bila trobojka. Baš kao i u Ratka Mladića... Borac ga je, eto, poslušao...
16. juli 1993.
Bilježim priču sa Grabeža. Doš'o ja na liniju. Ponio sam sa sobom dva piva i dvije kutije "marlbora". Da se nađe nekom borcu. Dolazim na "Bent". U rovu njih dvojica kod "brovinga". Jednom od njih dajem pivo, a drugome one dvije kutije "marlbora". Znam da bez hrane i vode nekako i mogu, ali bez cigareta nikako... I kada sam očekivao njegovu radost što sam mu donio veliku miloštu, on mi prigovori:
- Kad si donosio cigare zašto si baš ove izabrao. Zašto mi nisi donio one naše nekakve MT cigare? - reče borac.
- Zašto? - začuđeno ću.
- Pa znaš, jednu cigaretu "marlbora" duvanim četiri, a "emtea" sedam minuta. Znaš li, čovječe, šta borcu, pušeći u rovu ili zemunici, znači tri minuta duže uživanja u dimu cigarete? - odgovori borac.
Sutra: Žestoke borbe na bihaćkom ratištu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
