Bečke šetnje: Voljeni gradski otac

Glas Srpske 04.07.2007 00:00

(Specijalno za "Glas Srpske" iz Beča) Aleksandar MITROVIĆ

NEKA vrlo ozbiljna istraživanja svrstavaju Beč, po kvalitetu života, u sam vrh najpoželjnijih evropskih gradova. Bogat gradski budžet, savršeno umrežen i organizovan gradski prevoz, prilična socijalna davanja i raznolika kulturna ponuda, samo su neki od teško prebrojivih, ali presudnih faktora, koji su Beč pretvorili u solidno okruženje za svakodnevni život. Nekada nije bilo tako. Prije samo dvadesetak - možda nešto više godina, Beč je tavorio negdje na dnu ljestvice evropskih metropola, dijeleći sudbinu sličnih velikih gradova čiji se sjaj iz prošlih vremena odavno ugasao. Kako to obično biva, da bi se preusmjerio ustaljeni tok zbivanja i da bi se stvari promijenile nabolje, dovoljna je bila energija i upornost samo jednog čovjeka. Ime spiritus movensa i neprevaziđenog bivšeg gradonačelnika Beča, koji je u dva čuvena mandata obilježio epohu transformacije austrijskog glavnog grada u modernu i funkcionalnu, ali i prepoznatljivu sredinu, je Helmut Cilk. Ovih dana, bez posebne pompe, ali uz značajne osvrte u svim austrijskim medijima, obilježena je proslava osamdesetog rođendana voljenog gradskog oca. Helmut Cilk - uz to što je ponosni vlasnik neobično živopisne biografije, čiji bi svaki segment poslužio kao odličan scenario za kakvu holivudsku sakses stori - takođe je i persona koja je iz svih nedaća svoje turbulentne i nesvakidašnjim elementima ispunjene životne priče, izlazio ojačan, s novom dozom stoicizma, koja je njegovoj dendijevskoj fizionomiji davala neočekivani fajterski fler. Legendarne su njegove radne šetnje kroz Beč, gdje je kroz neposredan kontakt sa građanima opipavao živo bilo grada - vlasnicima zgrada izdavao bi naređenja da ofarbaju fasade koje narušavaju izgled pješačke zone u centru, čistačima je davao direktna uputstva ili bi dovikivao za taksistima koji bi bacili opušak kroz prozor vozila. U svom naizgled ekscentričnom stilu gradonačelnikovanja, za primjer ostalima dolazio je na posao biciklom, jer je zabranio parkiranje automobila ispred gradske vijećnice. Od 1955. godine zaposlen u ORF-u - prvo u redakciji obrazovnog programa, gdje je vodio emisiju u kojoj se diskutovalo o aktuelnim gradskim problemima, pa zatim programski direktor - penjući se na hijerarhijskoj ljestvici svoje Socijalističke partije, osamdesete je dočekao na mjestu ministra za obrazovanje i umjetnost, gdje je u austrijsko školstvo - reformatorski i dalekovido - uveo nastavu informatike među prvim zemljama u Evropi. Ipak, njegovo iskreno oduševljenje za sve što Beč čini boljim, a opet tipično za Cilkovu ličnost, učiniće da se samo nakon godinu dana provedenih na mjestu ministra, kandiduje za mjesto gradonačelnika Beča, što postaje 1984. godine. Po tvrdnjama dobrih poznavalaca bečkih prilika toga vremena, Cilkova popularnost je bila tolika da su mu stranačke kolege predviđale blistav nastavak karijere na mjestu - ni manje ni više - nego predsjednika države. Da bi se odbranio od silnih insistiranja na tu temu, Cilk je - u za njega tipičnom duhovitom maniru - dao pismenu izjavu kod javnog bilježnika, koju su objavili svi tadašnji mediji, a kojom se, definitivno i neopozivo, odbija kandidovati za mjesto predsjednika države. Cilkovom nepogrešivom osjećanju za estetiku, ali i vizuelnoj neponovljivosti, doprinosi još jedan bizaran detalj. Kao žrtva atentatora u eksploziji pisma bombe 1994. godine, izgubio je lijevu šaku, i pritom usljed obilnog krvarenja jedva ostao živ. Već više od deset godina, po tradiciji, u javnosti, Cilk tu šaku nosi umotanu u svilenu maramicu koja je načinjena od identičnog materijala i identične boje kao i njegova kravata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.