"Sjećanja" Borislava Đurđevića (10): Kupres 92

Početkom aprila '92. situacija se počela komplikovati u raznim dijelovima zone odgovornosti 2. Armije. Preformacijama i preciznijim podjelama zona odgovornosti potčinjenih operativnih sastava, boljim uvezivanjem sadejstva između korpusa, komanda Armije je umnogome doprinijela da se u april uđe sa jasnom slikom stanja i mogućnosti jedinica, a na većini pravaca moglo se sa postojećim snagama brzo i efikasno intervenisati na ispade neprijatelja.

U to vrijeme iz Hrvatske se na teritoriju BiH, vjerovatno po dogovoru sa muslimanskim rukovodstvom, prebacuje više hrvatskih jedinica čiji zadatak je imao najmanje dva cilja: zauzimanje novih teritorija i stvaranje kompaktnih prostora pod kontrolom i iniciranje muslimanskog stanovništva da aktivnije uđe u rat.

Početkom aprila lokalne snage HOS-a i nekoliko krupnijih jedinica sa prostora cijele Hrvatske, nakon eskalacije u Posavini, odlučile su da zauzmu strategijski važan prostor Kupresa. Ta, većinski srpska, planinska opština, sa lokalnim snagama nije bila u stanju da se odbrani. Hrvati su početkom aprila sa juga brzo zaposjeli cijelo Kupreško polje i počinili mnoge zločine, a samu varoš Kupres okupirali su 7. aprila.

Komanda Armije, nakon što je početkom aprila do kraja prozrela hrvatske namjere, izdala je zadatak Banjalučkom korpusu da u sadejstvu sa Kninskim korpusom izradi plan oslobađanja područja Kupresa i da za te potrebe angažuje 30. diviziju kojom je komandovao Stanislav Galić, tada u činu pukovnika.

Zločin u Donjem Malovanu

Pukovnik Galić sa svojim štabom isplanirao je operaciju kodnog naziva "Kupres 92", koja je u potpunosti odobrena od komandi korpusa i Armije. Galićeva ideja je da frontalno, sa sjevera,  zauzima Kupreško polje do ulaza u Šujicu. U sredinu je postavio ojačani oklopni bataljon kojim je komandovao potpukovnik Slavko Lisica, jedan od najboljih komandanata za upotrebu oklopnih jedinica koga su i JNA, a kasnije i VRS imale, a iza oklopa i po bokovima je nastupala klasična i motorizovana pješadija. Ispred njih je artiljerija otvarala vatrom prolaze i pomjerala vatru tačno ispred vlastitog prednjeg kraja. Operacija je 10. aprila ujutro krenula iz rejona Zlosela cijelom širinom fronta. Galićeve snage su stravičnom brzinom mljele sve pred sobom.

Tog jutra otišao sam kod Kukanjca i tražio da uzmem helikopter i povedem grupu novinara da ispratimo operaciju. Prvo se tome protivio obrazloženjem da je let rizičan, da bi ipak pristao. Ranije sam bio sve pripremio: počev od pilota do novinara, a iz Radio Sarajeva reporter je slučajno bio Rinko Golubović, Kukanjčev zet. Sletimo negdje oko Zlosela, obezbijedim kombi za novinare, a sebi pribavim nekakvu kampanjolu. Objasnim vozaču da novinare uvede u Kupres koji je baš tih trenutaka bio oslobađan od posljednjih ustaša i da budu tamo dok ja ne dođem, jer je rizično da idu na prednji kraj.

Tako pojurim za jedinicama koje su mljele sve pred sobom. Prođem Kupres iz kojeg se još dimilo i sve mirisalo na barut, te krenem putem prema jugu. Bojište na kome još nije izvršena asanacija bilo je kao iz udžbenika: na sve strane kao snoplje ležale su mrtve ustaše. Kasnije sam saznao da su najgore stradali vukovarski "Žuti mravi". Imao sam osjećaj da ni jedan metak nije promašio. Mada sam prvi put u životu vidio mrtve ljude, pogled na rasuta tijela ustaša po Kupreškom polju mi nije izazivao gađenje, jer, kao i svaki vojnik, imao sam u podvijesti ugrađeno da su izginuli vojnički, u borbi. Nakon desetak kilometara vožnje, stigosmo u Gornji Malovan gdje zatekosmo nekoliko razbacanih kuća i jednu stazicu između njih i pojata za stoku prema Donjem Malovanu, koji je, zanimljivo, na zemljopisnoj  karti  poviše Gornjeg Malovana.

Vidim na jednom uzvišenju u Donjem Malovanu mnogo svijeta i na sve strane plač. Vojska je bila najviše kilometar-dva ispred nas završavajući operaciju oslobađanja Kupreškog polja. Kažem vozaču da se parkira i da me čeka. Uputim se uz brdo prema Donjem Malovanu. Iznad puteljka primijetih više lokvi usidrene krvi, nabrojim dvadeset i jednu u pravilnim razmacima od po dva-tri metra. Jasno se vidjelo da je tu nešto masovno poklano. Nakon stotinak metara dođoh na uzvišenje gdje zatekoh nekolicinu ljudi kako otkopavaju jednu veliku jamu širine tri-četiri, a dužine pet-šest metara na proširenju koje je očigledno nekada bilo seosko guvno za vršenje žita. Iz jame su vadili nabacane poklane leševe, žena, djece... Nisam izdržao više da to gledam, vratio sam se do vozila i nekoliko puta povratio, pogotovo kada sam u povratku ponovo vidio iznad puteljka lokvice krvi koje sam u glavi povezivao sa tijelima koja su vađena iz jame.

Kažem vozaču da okrene - idemo za Kupres. Kada smo tamo stigli, narod se već počeo vraćati, a novinari su na sve strane škljocali aparatima. Okupim ih i kažem šta sam vidio u Malovanu. Sjeli su u kombi i otišli tamo, ali su se ubrzo vratili jer su im rekli da su leševi na putu da se prevezu u Kupres. Neki od njih su uslikali praznu rupu u kojoj je još ostalo dijelova razne odjeće sa ubijenih.

Neobjavljena reportaža

Za nekih sat-dva dovezli su nastradale i poredali ih ispred Doma kulture na Kupresu i pokrili ćebadima. Tačno se vidjelo ispod kojeg ćebeta su sklupčana djeca. To je jedna od najpotresnijih ratnih scena koju sam doživio. Uskoro sam okupio sve, vratio se do helikoptera i odletjesmo do Rajlovca, odakle me Golubović svojim autom prebaci do Komande Armije. Nisam mogao referisati, niti ispričati šta sam vidio, stalno sam taj i sljedeći dan povraćao. Kukanjac je naredio kuvarima da mi naprave toplu supicu da se nekako oporavim. Tek trećeg dana pribrao sam se od tih mučnih scena.

Goluboviću nikada nisu na Radio Sarajevu dozvolili da objavi reportažu sa Kupresa, a većina ostalih je korektno, ali uglavnom šturo informisala javnost, ne ulazeći u suštinu.

Vojnički besprijekorna kupreška operacija preporučila je komandanta 30. divizije, pukovnika Stanislava Galića, potonjeg generala VRS, za prvog komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, sa kojim je, za nešto više od tri godine uspješnog komandovanja, izveo trinaest odbrambenih i jednu napadnu operaciju, i na taj način, na veoma komplikovanom dijelu fronta, sačuvao kompaktnost srpske teritorije.

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"

"Sjećanja" Borislava Đurđevića (9): Odluka koja je odredila sudbinu Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.