Ranko Pavlović, književnik, za “Glas Srpske”: Borba dobrotom uvijek nosi pobjedu

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Ranko Pavlović, govoreći o snazi umjetnosti koju i sam živi i o istinski neizvjesnom periodu u kojem umjetnost opstaje, uprkos svemu.

- Izostanak živog kontakta umjetnika i publike, ili svođenje na mali broj posjetilaca, ostavlja dubok trag i trebaće poslije pandemije dosta vremena da taj ožiljak zaraste. Često se govori kako je privredni život zadobio težak udarac i trebaće vremena i ulaganja da se oporavi. Tome treba dodati i da je kultura, u svakom pogledu, pretrpjela veliku štetu, a za njen oporavak biće potrebno veće izdvajanje iz budžeta - dodaje on.

GLAS: Nedavno je iz štampe izašla Vaša knjiga “Princeza u oblutku”. Kako je nastala i kako ste izabrali bajke koje čine ovu knjigu?

PAVLOVIĆ: Sve poznatija i ambicioznija beogradska izdavačka kuća “Odysseus”, posebno okrenuta bajci, sa zadovoljstvom je prihvatila da objavi izbor od 27 mojih bajki. Sa urednicom Jelenom Majstorov o svemu sam se dogovorio u dvije-tri poruke. Ona je bila oduševljena idejom i mojim bajkama i od prvog dogovora do pojavljivanja grafički i likovno lijepo opremljene knjige nije prošlo ni tri mjeseca. Do sada sam objavio četiri zbirke bajki. O svakoj knjizi pojedinačno objavljeno je mnoštvo prikaza, ali još nije napisan analitičan književnokritički tekst o bajkovitosti u mom stvaralaštvu za djecu. Odbranjeno je više diplomskih radova, naročito u Srbiji, na učiteljskim i srodnim fakultetima, najavljeno je i pisanje master radova, pa mi je ovaj izbor značajan, jer će pružati priliku za cjelovitije sagledavanje mog zabajčenog svijeta namijenjenog djeci i odraslima.

GLAS: Šta su ljudima bajke u današnjem vremenu? Kakve poruke nose mladima i koliko mogu da utiču na pozitivne strane razvoja i odrastanja najmlađih čitalaca?

PAVLOVIĆ: Svijet u kome živimo zaista je surov. Dovoljno je spomenuti samo trenutnu pandemiju korone, da ne nabrajamo ratove, potrese, požare, poplave, suludo iživljavanje diktatora i slično, da bi se opravdala izrečena ocjena. U svemu tome čovjek vjeruje u postojanje nekog paralelnog, boljeg svijeta, a takav svijet može da ponudi bajka. U njoj ne smije sve biti idealizovano, ma koliko bila fantastična, mora iskazivati istinu i prikazati zlo koje poput stoglavih aždaja vreba sa svih strana, ali mu i suprotstaviti dobru stranu svijeta, koja po pravilu izlazi kao pobjednik. Mlado biće kroz bajku upoznaje opasnosti koje vrebaju i jača svijest o tome da im se dobrotom može i mora suprotstaviti. Ako je pouka iskazana nenametljivo, onda je bajka opravdala ukazano povjerenje.

GLAS: Koliko je uopšte zahtjevno stvarati za djecu? I u čemu ima više slobode, u poeziji ili prozi?

PAVLOVIĆ: Teže je pisati za djecu nego za odraslog čitaoca. Dijete hoće punu istinu, čak i onda kada mu pričaš bajku. Govorim, naravno, o umjetničkoj istini. Njemu ništa ne smiješ slagati. Za svaki postupak junaka o kome čita dijete traži opravdanje i pisac o tome mora voditi računa. Možda zato pisanje za djecu pruža posebno zadovoljstvo, a za pisca je na neki način ljekovito, jer ga nanovo vraća u djetinjstvo.

GLAS: Koliko je uopšte danas moguća sloboda u pisanju bilo čega?

PAVLOVIĆ: Sloboda u umjetničkom stvaralaštvu nam je svima jednako data, a od umjetnika zavisi kako će je i koliko uzeti. Kod nas možda nema cenzure, ali nisam siguran da nema autocenzure, koja je možda i opasnija. Veći problem je u nedostatku konzistentne književne kritike koja bi djela koja nastaju smještala na mjesta koja im pripadaju.

GLAS: Krajem prošle godine postali ste član Slovenske akademija književnosti i umjetnosti. Kakav značaj to ima za Vas, ali i za samu književnost i autore koji stvaraju na prostoru Republike Srpske?

PAVLOVIĆ: Lijep je osjećaj kada vaš rad i vrijednost vašeg stvaralaštva zapaze na širim prostorima. Slovenska akademija okuplja članove iz gotovo svih slovenskih zemalja i slovenske umjetnike širom svijeta. To jest priznanje, ali nosi i obaveze. Na primjer, mi imamo Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske, ali je, uslovno rečeno, njeno Odjeljenje književnosti i umjetnosti “izmješteno” u Beograd. U RS žive i rade samo, ako dobro znam, tri člana tog odjeljenja, od kojih se jedan bavi likovnom umjetnošću, a dvojica književnom teorijom, kritikom i istorijom. Po ocjeni te naučne i umjetničke ustanove, nijedan književnik, član Udruženja književnika RS koji živi i djeluje u Srpskoj, nije prihvatljiv za ANURS, što je nelogično jer je više naših članova  vrednovano regionalno kao značajni srpski književni stvaraoci. Ovdje ima nekoliko članova Slovenske akademije književnosti i umjetnosti, pa bi mogli da se udruže u neki oblik organizovanja i da se posvete ispunjavanju praznina u organizovanju književnog života u RS.

Nagrade

GLAS: Kakav trag nagrade ostavljaju i da li su danas obezvrijeđene ili jednako vrijedne kao u vremenima iza nas?

PAVLOVIĆ: Više puta sam rekao - nagrade treba davati mlađim stvaraocima, jer su za njih podsticajne, a priznanja za životno djelo onima koji iza sebe imaju poveći vrijedan opus. Mnogo je nagrada u književnosti i mnoge od njih su obezvrijeđene. Uzmimo za primjer NIN-ovu nagradu. Šta je ona ranije značila za djelo koje je doživljavalo mnogo izdanja, a šta danas znači kada se ne proda ni skromni tiraž prvog izdanja romana?! Jedan moj književni junak kaže da čita samo dobre knjige, jer nijedna od njih nije ovjenčana nikakvom književnom nagradom. Da bi se vratio ugled književnim nagradama, prvo treba birati žirije koji će znati i htjeti da čitaju i vrednuju, a ne da unaprijed izdvoje pet-šest pisaca (djela) među kojima će tražiti laureata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.